Bilo je to početkom 50-ih, nisam bio pošao u školu, Nana me uze za ruku i odosmo da ispratimo jednu familiju iz komšiluka koja se selila u Izrael. Prezivali su se Operhal i bili su jevreji. Nana im je dala neki poklon umotan u jedan fini rubac, tako su se onda zvale platnene salvete. Bilo se iskupilo mozda 20 ili 30 ljudi. Tada sam prvi put čuo za jevreje.

U dječačkim danima sam znao sresti brata i sestru koji se nisu igrali sa nama. Brat je bio dobroćudna debeljuca i uvjek se učitivo pozdravljao sa nama, ali i znatiželjno gledao kako smo se mi igrali. Sestra je bila dosta zatvorena i povučena i imala je velike oči i loknavu srednje skraćenu kosu. Bili su jevreji.

1957. godine umro je bio Moša Pijade https://sv.wikipedia.org/wiki/Moša_Pijade legendarni jugoslovenski komunisticki intelektualac, revolucionar, partizan, politicar,… Bio je jevrej i cijela Jugoslavija je žalila njegovu smrt, bilo je puno suza. Narod ga je volio!

U osnovnoj školi imao sam jednog druga, zvao se Smail Tokača i stanovao je na Gornjem Soukbunaru u kući sa strane Jevrejskog groblja. Bio sam imponiran sa grobljem kao dijete i kasnije u dva navrata kada sam malo detaljnije prošetao stazama izmedju grobova i zagledavaoo se u kapelu. Nadgrobni spomenici, kapela i ograda groblja bili su himpozantni.

I onda u više prigoda, godinama sam gledao strahotne dokumentarne filmove o holokaustu ili igrane filmove koji su imale i scene iz tragične prošlosti Jevreja. A i učili smo tokom cijelog školovanja o strahotama kojima su jevreji bili izloženi u II svjetskom ratu.

1967. godine počeo je bio i zavrsio, za samo 6 dana, rat izmedju Izraela i Egipta, Sirije, Jordana i Iraka. Mi smo navijali za arapske zemlje, dakle prvi put smo bili protiv jevreja.

Jevreji su se doselili u BiH prije više od 600 godina, https://bs.wikipedia.org/wiki/Jevreji_u_Bosni_i_Hercegovini vidi i https://www.jevrejsketeme.in.rs/jevrejske-teme-pdf/Kratka%20kronologija%20jevrejske%20zajednice%20u%20Bosni%20i%20Hercegovini.pdf

O Sarajevskim jevrejima sam slušao da ih je bilo užasno siromašnih, ali i užasno bogatih, da je bilo i više opasnih i ogavnih zelenaša, ali i veoma obrazovanih i kulturnih ljudi. Mnogi su sa svojim profesionalnim dostignućima promovirali Sarajevo u Europskim pa i svjetskim centrima!

Sarajevo je bio njihov grad kao i moj. Njihove sefardske melodije su se cesto sljubivale sa bosanskim sevalinkama. Jedna od takvih je i čuvena narodna i nekada himna Sarajeva, ”Kad ja podjoh na Bentbašu” https://www.youtube.com/watch?v=_X8gQlGcKLw

Prije II svjetskog rata bilo je u Sarajevu 10.000 hiljada jevreja, a nakon, samo oko 2.000 jevreja. Najveci dio ih je zavrsio u Ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac. Mnogi su bili partizani i borili se za svoju zemlju. Pročitajmo sada o Sarajevskim jevrejima od gospodina Jakoba Fincija https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/2017/7/20/sarajevski-jevreji-bih-je-za-nas-najsigurnije-mjesto-u-evropi

Za mog odraslog sarajevskog života jevreji su živjeli kao i svi mi drugi. Sarajevska raja nije nikada pitala koji si nego kakav si pa mnoge jevreje ja nisam ni registrovao kao jevreje u raznim poslovnim, kulturtnim ili kafanskim kontaktima. Ali ću se spontato sjetiti nekoliko jevreja iz mog sarajevskog života sa njihovim znakovitim životima.

Emerik Blum, osnivač i prvi direktor privrednog giganta ”Energoinvest”, https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/6/24/emerik-blum-vizionar-cija-djela-u-bih-jos-niko-nije-dostigao

Nisim Albahari revolucioner i partizan, https://sr.wikipedia.org/wiki/Нисим_Албахари

Isak Samokovlija, književnik i liječnik, https://www.biografija.org/knjizevnost/isak-samokovlija/

Zelimir Altarac – Čičak, kulturni stvaralac, promotor i ”maskota” Sarajevske pop i rockscene, https://www.klix.ba/magazin/muzika/preminuo-je-zelimir-altarac-cicak-legenda-sarajevske-muzicke-scene/210327017

Abinum Ješua – Šua, Sretali smo se godinama jutrima i veselo pozdravljali, ja od kuće u Štroamajerovoj do općine Centar, a on u obilasku radnji koje su vrvjele na potezu od Baščaršije do Marijin Dvora. Bio je dugogodišnji direktor brijačko-frizerske zadruge. Jedan je od 106 zatočenika koji su se 1945. godine uspjeli probojem spasiti iz Ustaškog logora Jasenovac, 106 od 600. Uvijek sam u jutarnjoj i hornoj vedrini njegova lica dozivljavao kao radost zivljenja poslije nekog Božanskog providjenja.

Zadnji put sam ga sreo u Sinagogi, jesen 1992., da ga pitam moze li pomoći da moj sin Deno napusti Sarajevo. Jevrejima je bilo dozovljeno napuštanje zarobljenog Sarajeva u konvojima. Nije mogao pomoći. Šua je umro prije 2 godine.

https://www.24sata.hr/news/proboj-iz-jasenovca-samo-je-106-logorasa-prezivjelo-bijeg-624637

Sjećam se kada je jevrejska narodna pjesma Hava Nagila bila hit u Sarajevu, prije mnogo decenija.

Ajda, moja kći, se od malih nogu preko škole senzibirala sa jevrejima i holokaustom. Kada smo bili u Beču morali smo posjetiti tamošnji Jevrejski muzej. Na recpciji je radio jedan sarajevski jevrej. Pomilovao je Ajdu po glavi kao najrodjeniju kćer. Ako sam dobro zapamtio u Beču je bilo oko 250.000 jevreja prije II svjetskog rata. Danas ih ima manje od 10.000. Johan Strauss je bio porijeklom madjarski jevrej kao i mnogi drugi Bečki velikani.

Na ljetovanju u Nici svako jutro smo od hotela šetali do plaže pored jedne čudne, kao zabarakadirane starije gradjevine na dva sprata ispred koje su uvijek bila 2 ili 3 markantna, naoružana vojnika u uniformama i sa modernim ogromnim puškama koje su uljevale strahopoštovanje. Zgrada je bila unekoliko neugledna, nije bilo nikakovih tabli sa natpisima, a mi smo uvijek bili na drugoj strani ulice zbog stražara. Jedne prilike neko je izlazio te odskrinuo veliku metalnu kapiju. Ugledali smo djecu koja su se igrala. Bila je to škola – predškola za jevrejsku djecu.

Za vrijeme pandemije Ajda se jedno vrijeme zanimala jelima iz raznih zemalja svijeta. Kada je htjela napraviti neki jevrejski hljeb trebali su joj neki specijalni začini. Izgoglala je bila neku rijetku prodavnicu u jednoj jevrejskoj školi u Štockholmu i otišla tamo da kupi. Nije bilo nikavih natpisa. Istraživala je i a Googlem navodjeno mjesto i malo šire, pokušala uči u školu, bila je kontaktirana iz škole kroz zatvorena ulazna vrata. Bile su veoma komplicirane procedure da neki stranac udje u skolu ili tajnovitu prodavnicu. Bilo je to u Štockholmu prošle godine.

Jedne godine sam za plažu kupio jednu poket knjigu od dvojice švedskih novinara. U jednoj trečini knjige pisali su o jeverejima u Evropi. Tada sam prvi put saznao da su jevreji stoljećima živjeli u getoima širom Europe. Mi o tome nismo ucčli u bivšoj Jugosalviji. Isto tako sam saznao da su u velikom broju uspjeli preživjeti razne epidemije i pandemije zahvaljujući religijskoj higijeni. Knjigu sam bio posudio sinu Deni i kako to obicno biva nisam je dobio nazad.

Prije nekoliko godina naletim na kjnigu Rothschild Familija – Moć– Bogastvo od Derek Wilson.

Geto, Judengasse, Frankfurt am Main od 15 vijeka pa do smrti Gutle Rothschild (1753-1849) majke 10 djece, 5 sinova i 5 kćeri. Otac i osnivač svojevrsne dinastije bio je Mayer Amschel (1743 – 1812). Porodično ime Rothschild – Crveni štit (njemački, roth shild) došlo je od crvenog štita sa njihove kuće. Pet strelica na štitu je simboliziralo petoricu sinova.

U getou se živjelo u nezamislivoj mizeriji i bijedi. Najtjeskobniji prostori trošnih kućica, otvorene sanitarije, nasipala se zemlja na grobove da bi se umrli mogli sahraniti, Nije im se dozvoljavalo proširenje prostora za život. Strogo su bili odredjeni dani i sati kada su se mogli kretati po gradu. Nisu se smjeli baviti gotovo ni sa kojim zanimanjem. Plaćali su neki trošak ako bi izgledali tradicionalno. Svaki alkoholičar ili kavgadžija mogao je bez ikakovih poslejdica da ih vrijedja i napada u njihovoj ulici ili čak i u njihovim kućama. ”Ali kad bi zasjalo toplo sunce i oni uživali na ulici i u sunčevim zrakama za jedan dan bi se rodilo toliko ideja o putevima u bolji život koliko ne bi za cijelu godinu kod drugih ljudi.” Odprilike tako glasi ova velika misao i rečenica.

Sa poslejdnje stranice korica knjige objavljujem text koji mozda u najboljem sižeu prepričava impozantnu historiju Rothschilda, Europe i svijeta.

Od Napoleonovih ratova do Drugog svjetskog rata, porodica Rothschild bila je najbogatija i najmoćnija porodica na svijetu. Njihova nevjerovatna historija počinje u jevrejskom getu u Frankfurtu sredinom 18. vijeka, gde je predak Mayer Amschel trgovao novčićima. Crveni znak ispred kuće ubrzo je postao prezime koje je garantovalo sve uspješnija poslovanja. Mayerovi sinovi su poslani u svijet i osnovali su podružnice u Londonu, Parizu, Beču i Napulju koje su ubrzo postali vodeće banke. Tako je bila stvorena poslovna mreža koja je donijela nevjerovatnu moc i bogastva. Kurirska djelatnost koju su Rothschildi izgradili i koja im je pružala najbrže i najpouzdanije informacije tog vremena bila je privatna ”digitalna revolucija” tog vremena. ”Kurirske usluge” koristile su generacije vodećih evropskih kraljevskih kuća i političari poput Metternicha, Disraelija, Bismarcka i Napoleona III. Rothschildovi su bili postali ljudi od njihovog najveceg povjerenja. Rothschildi su financirali nekoliko ratova, kolonizaciju Afrike i Australije, industrijalizaciju Europe, pratili su sve najznacajnije investicije svog vremena kao i kupnju Sueckog kanala od strane Engleza. Porodična potraga za moći, bogatstvom i luksuzom povećavala se za svaku generaciju, a njihove privatne palače, vrtovi, konji, jahte, umjetničke zbirke i vinogradi bili su najveći i najbolji na svijetu, kao i njihove donacije i dobrotvorne organizacije. Jevrejsko porijeklo porodice uvijek je bio bitan dio Rothschildovog načina života i zalaganja. Naravno, upravo je Rothschild bio prvi Židov u britanskom parlamentu, kao i u francuskom džokej klubu. Rothschild je uglavnom sam kupovao zemlju u Palestini za jevrejska naselja i tako postavio temelje državi Izrael. Nacizam je doveo do zatvaranja, smrti i raspada porodice i imovine, ali sada su se vratili među financijske moćnike koji postoje u svijetu. Priča porodice Rothschild stvarnost je koja nadilazi poeziju, priča o moći i bogatstvu, ali i o napornom radu, znanju i idealnosti.

Rothschildovi su se zenili izmedju sebe, najcesce je mladozenja zenio bratovu kcer. Bili su veoma strogi i nemilosrdni prema nekoliko clanova porodice koji su izabrali nejevrejskog partnera.

Rotschildovi su bili mecene za najuspješnije umjetnike i stvaraoce svog vremena. Kao jedan primjer, Betty von Rotschild njezin muz James Mayer de Rotschild i njihova kcer Charlotte de Rothschild su bili pokrovitelji, mecene, pored ostalih i za Gioacchina Rossinija, Frederica Chopina, Honorea de Balzaca, Eughenea Delacroixa i Heinricha Heinea. Prilika je de poslusamo Sopenov valcer koji je on poklonio svojoj ucenici Charlotte de Rothschild, Caterina Barontini i Valcer, op. 64, br.2.https://www.youtube.com/watch?v=ij9_ASbsfDQ

Njihovi prijemi i zabave su bili nenadmašni, a poziv je značio največi prestiž. Skupljali su i sačuvali najdragocjenije kulturne i umjetničke historijske predmete.

Kada smo bili poslednji put u Nici bio sam planirao da posjetimo Villa Ephrussi de Rothschild, https://www.villa-ephrussi.com/en ali su bile velike vrucine pa smo odustali. Nadam se da cu dobiti novu priliku.

Za vrijeme pandemije pratio sam uglavnom politicki desne i faktografske socijalne medije, najčešće na Youtubeu. Jedno vrijeme se spominjala i na sve strane hvalila knjiga pod nazivom ”Den här är en svensk tiger” Tiger na švedskom znači i tigar, ime za onu fantastičnu životinju ali i glagol ćutati, šutjeti,.. Knjigu je napisao jedan poznati švedski humorista, pisac i poddare (ima svoj govorni kanal na Youtube), pa se naslov može prevesti ironično sa Ovo je švedski tigar, kao šegaćenje sa umjetnim švedskim imageom ili Ovo je švedska šutnja, kao način izbjegavanja svake odgovornosti ili krivnje Švedske za politku prije, za vrijeme i nakon II Svjetskog rata. Knjiga je reklamirana kao istina o Švedskoj suradnji sa Nacističkom Njemačkom. Švedska je dozvoljavala slobodne transporte vojnika i ratnog materijala preko svoje teritorije. Prodavala najkvalitetniju željeznu rudu i kuglagere za Njemacku ratnu industriju gotovo do poslednjeg dana i bivala plaćena jevrejskim zlatom i zlatom drugih opljačkanih zemalja.

Familjen Wallenberg je jedna od najpoznatijih švedskih familija. Od početka 18. vijeka oni su sinonim u Švedskoj za uspješne bankare i finansijerere. Ugledni, bogati jevreji koji su uvijek bili tijesno povezani sa Švedskim vlastima. O njima čovjek čuje u Švedskoj ćim počne čitati novine. Njihovi uspjesi i image u Švedskoj dovode u zabludu tako da bi covjek pomislio da je Svedska bila raj za jevreje.

I onda čitam ja knjigu rodjenog šveda i jevreja (Aron Flam) koji Svedsku smatra svojom dragom domovinom, ali i koji pizdi na svoju domovinu, najviše na vladajuće socijaldemokrate i bivam iznenadjen nepravdama koje je Švedska drzava činila prema jevrejima. Iz knjige ću izdvojiti tri pojma; arisering, pravni pozitivizam i kuglageri.

• Arisering – čišćenje firmi, institucija, vlasništva, gradjanskih prava,…. od jevreja – je u Švedskoj imao neuporedivo blaže forme nego u nacističkoj Njemačkoj. Ali jevreji se nisu mogli zaposliti ili su gubili posao jer su jevreji. Firme u vlasništvu jevreja su imale nesavladivih problema. Jevrejsko vlasništvo je bilo veoma nesigurno. Jevreji su živjeli u strahu jer su Njemci imali dosta veliku slobodu djelovanja u Švedskoj. Jevreji su zivjeli u sjenama, neprimjeceni, u iscekivanju i trpjeli razne nepravde. Opšti društveni i svakodneni predznak za jevreje je bio negativan.
• Pravni poztivizam – država odredjuje šta je to što je etično i moralno. Nikakove filozofije, teorije, religije, ideologije,… Država je ta koja daje izvjesne slobode gradjanima. Ova filozofija pretočena u praksu i vlast ostavila je tragične posljedice na hiljade šveda koji su bili sterilizovani ili na drugi način ostećeni, kažnjeni ili povrijedjeni. Pravni poztivizam je često išao na štetu jevreja.
• Kuglageri – Nikakva moderna armija se ne može kretati ili funkcionisati bez kuglagera. Nikakav avion, automobil, podmornica, brod, tenk, voz, top, mitraljez,… ne može funkcionisati bez kuglagera. Švedska je sa svojim sirovinama, mašinama, patentima i stručnim kadrovima bila glavni proizvodjač najkvalitetnijih kuglagera na svijetu. Švedska je do 1944 godine pokrivala 58% potreba Njemacke za kuglagerima. Prije i za vijeme II Svjetskoig rata Švedska je izvozila u Njemačku mašine, rude, metale, papir i drvo. Isporuke su plaćane otetim jevrejskim zlatom i zlatom opljackanim iz okupiranih zemalja.

Veliki dio knjige se bavi sa Olof Palmeom, višegodišnjim švedskim predsjednikom i čuvenim svjetskim političarem. Kontekst je negativan zbog njegove promocije Jasera Arafata i PLO u vrhove svjetske politike.

Pisac Aron Flam je jedan veoma obrazovan i studiozan šved. U knjizi je iznio mnoštvo zaboravljenih, zamračenih pa i nonšaliranih fakata na kojima on gradi istine. Ali mislim da je njegovo srce unijelo izvjesnu konfuznost u ovu debelu knjigu tako da se čitalac može više puta zateći na nekom izvankontestualnom mjestu. Knjiga može pomoći svedima da rasčiste sa svojom ”kurvanjskom” prošlošću, a treba i da da jevrejima satisfakciju sa svojom suhom i faktografskom istinom. Malo je deprimirajuće da se nikakve polemike ne vode u Švedskoj o knjizi. Još uvijek živi švedski ”tiger”?

Na kraju cu zaželjeti da pamet, razum, realnost, solidarnost i čovječnost zaživi u odnosima izmedju jevreja i arapa, da i arapska i jevrejska djeca žive slobodno i bezbrižno širom svijeta, da mir dodje, da se ljudi okrenu ljepotama života i da zjedno grade bolju budućnost.

Završavam sa pjesmom Sarit Hadad – Čuj Izraele, čiji je teks titlovan na našem jeziku. Pjesma govori o običnom emotivnom covjeku i vjerniku.

Duboko potresen sa oktobarskim – 2023. tragicnim dogadjajima u Izraelu i Gazi, a koji jos uvijek traju objavljujem donju sliku kao neku suncevu zraku u toj predugoj i zlokobnoj tami.

Riječ starost me uvijek asocirala na turobnost, mudre riječi, namćorstvo, napornost, tersluk, dosadnost, korisne savjete, odsutnost, masu lijekova na noćnom ormariću, slape, čajeve, sporost, drhtave ruke, zapisane duge gaće od pidžame, ”ne čujem, šta kažeš?”, tajne brze žderancije,…….

Prvi put sam o starosti ozbiljno razmišljao kada sam donosio odluku da budem otac jedne djevojčice. Hoću li živjeti dok joj ne dam hljeb u ruke?

Kada počinje starost, dakle kada počinje poslednji period života prije smrti, koliko traje?????

Sve je to individualno. Od kakve si gradje (nasljedje), a prije svega i najvažnije kako si život trošio.

I onda u neko dobu pocnu dolaziti računi za masnoću u krvi, za sećer, za zglobove, krvne žile, srce, noge, jetru,….

Ali najljepši i najdraži računi su zahvalna i sretna djeca.

Dok sam radio često sam u osobnim dokumentima gledao godišta ljudi i pokušavao mjeriti njihove izglede. Bilo ih je mladih, ali grohnutih. Bilo ih je starih ali vitalnih i mlado-živućih.

Starost je i vrijeme priprema za smrt. Sredit ću sve oko mog pogreba. Sve ću napisati i ostaviti lovu. I koja kapela, i koja sahrana, i koja muzika, i koji kovčeg, i koje cvijeće,… Zapisati prošlost sa glavnim akterima, to rade najčešće doseljenici, da se ne zaboravi. Testament!

Na 246 stranici Sidranovog romana Otkup sirove kože piše;

”Sve češće čujem sebe kako po kući psujem: Jebem ti starost! O trunku na podu zapne papuča. Cio mi svijet izgleda ko izvrnuta rukavica. Sve mi naopako. Nit mogu s ljudima, nit mogu sam. Onaj mi priča preglasno, onog opet nista ne čujem. Sve mi smeta.

Pa mi lijepi stihovi odnekud sadjoše na usne:

Kad je čovjek sazrio

za Onoga svijeta?

Onda kad mu na Ovome

Sve počne da smeta! ”

I onda opet Avdo (Abdulah Sidran): ”Ters je čovjek koji je uvijek u pravu, al` drugi to ne razumiju.”

U ljeto 1997. bio sam u Budimpešti da sretnem jedan Novosadski i jedan Beogradski bračni par koji su sprašili iz Milosevićeve Srbije na vrijeme i osnovali svoju firmu u Madjarskoj. Trebali smo napraviti neki posao. I kao što prijateljski srbi znaju biti gostoljubljivi i srdačni domaćini odmah su me odveli na večeru u jedan čuveni restoran gdje je nekada bila tramvajska remiza. Dok sam vozio dobih jednu kasetu da poslušamo Djoletov najnoviji hit,

Švedska je najbolja zemlja za djecu i stare na svijetu?

Švedska država je najbolja za djecu i stare?

Dugo sam vatreno zastupao te teze i bio u pravu dok se nije pojavila pandemija, covid-19. Na samom početku pandemije u jeku najnebuloznijih izjava odgovornih i dokazanog neznanja i nespremnosti najodgovornijih u Švedskoj, Švedska je donijela dva propisa o žrtvovanju starih i bolesnih. Na osnovu tih propisa poslato je u paćeničku smrt nekoliko hiljada švedskih starih i bolesnih. Ljudi su umirali daveći se u nedostatku kisika. Nečesto nisu bili posjećeni ni od liječnika, nisu dobijali kisik nego samo morfij, ostavljani su da umru u mukama. I nitko i niko im nije mogao pomoći, a rijetki hrabri i medijski buntovni su bili protjerani iz svih vladajućih medija, a zatim im je bilo zabranjeno da rade u svojim medicinskim zanimanjima.

Sjećam se da su moju Nanu ljubili u ruku njena djeca. Sjećam se koje su postovanje i brigu imali stari u bivsem Sarajevu. Sjećam se požrtvovane djece, rodbina, liječnika, pekara, aščinica, privatnih malih mecena, taksista, bolnica, socijalnih ustanova pokazanih prema starima potrebitima ili u nuždi.

Jednom smo napravili izlet iz Rima u Pompeji. Bilo je ljeto, podne, jako sunce, jug Italie, a u Pompeji nema hlada, samo krezave i niske iskopine jednog grada kojeg je vulkanska lava prije 2000 godina spržila i zakopala. I onda ugledam jednu švedsku porodicu sa kojom smo se bili sprijateljili na putovanju; majka, sin, snaha, dvoje djece. Majka je sjedila na jednom arheoloskom podzidu, nije se osjecala dobro. Sin je stajao pored nje i upita me da li sam vidio naseg vodića. ”Majka mi se osjeća loše i tražim vodića da se pobrine za moju majku.” reče sin. Njegova supruga i djeca su sami nastavili obilaziti kompleks. Svedi (večina) su naučeni da brigu o starima vodi država, odnosno neko drugi.

Ali ima ljudi koji jednostavno ne mogu ili neće da se pomire sa životnim promjenama. Ako ne može kako ja hoću onda neću nikako, nosite se.

Lars Gille, vlasnik Direktmčblera i moj najdrazi švedski prijatelj, volio je šenluke, cigarete, pića, društvo, konje,….. sve u kompletu. Bio je bogat čovjek, jednostavan i pravi veseljak. Vodio je firmu (sve zaposlene i njegova cijela porodica) 3 puta godisnje na derneke na poznata i skupa Štockholmska mjesta. Najčešće smo isli u nocni kabare Golden Hits u srcu Štockholma. A znali smo zasjesti i u restoranima na konjskim trkalištima (konji sa zapregama), gledati trke, kladiti se jesti, piti i zajebavati se do iznemoglosti.

I onda dodje zabrana pušenja po restoranima. Lasse prestade izlaziti. Nije htio ni diskutirati o nekim drugim povlaštenim mogućnostima. Od tada je počeo i venuti, vidjelo se na njemu, izgubio je bio šarm, radost, inspiracije,.. iako je bio nastavio i pušiti i piti sa društvima kod kuće, kladiti se na konje,….

I onda ga napande kancirnom i ubrzo umre. Umro 2015 godine, bio je stariji od mene nepunih 6 godina.

Sta smo uradili za života? Šta ostavljamo iza sebe? To je pitanje koji svi stari postavljaju sami sebi, siguran sam.

U gotovoj svako smrtovnici u ”Oslobodjenju” piše za umrlog ”otišao na bolji svijet”. Siguran sam da se tu ne radi o nekim fanatičnim vjerskim vjerovanjima nego o osudi svijeta, bolje rečeno vremena, u kojem se živi.

Globalizacija, digitalizacija i živuće demokracije razvaljuju sve sto je zapadna cilvilizacija bila dosegla.Zato rijetko ko od starih može biti zadovoljan sa onim što ostavlja iza sebe.

Nabrojat ću samo neke osnovne razloge kao teze koje cu u novim prilozima pokusati obraditi;

• Suvremene demokratije kao izvor i rasplodnik, neobrazovanih, nesposobnih i korumpiranih kadrova; (Izbjeglice, pandemija, budjeti, nezaposlenost,…)
• Protjerivanje ljepota; ljudskih, umjetničkih, kulturnih, komunikativnih, boja, mirisa, harmonija, sklada, trenutaka,…. (sa svih mojih ekrana i vidišta ljepote nestaju osobito one kognitivne.)
• Nezaustavljivo sirenje neznanja, gluposti, folerskih i šminkerskih šupljih tikava, neukusa, lupetanja, oponašanja, originalnih idiotskih perfomansi,… (režimski mediji ili mainstream mediji i sljedbeno tome mnogi sociajlni mediji puni su smeca.)
• Bolesni mediji koji najmodernije tehnike upotrebljavaju za nivo inteligencije trogodisnjaka i četverogodišnjaka ili retardiranih, mentalno zaostalih,….. (filmovi, drame, najezda takmicarski programa, inkubatorski programi,…. bude strah o mentalnom zdravlju ljudi.)
• Bolesna ljudska ponasanja kao sto su smijeh bez razloga, veselost bez razloga, propisana i zapriječena nekritičnost spram idiota, retoričke onanije, laži…. (čovjek ne smije reči djetetu da je nešto loše uradilo, da nešto ne zna, šta mora obuci,… ili nekoj odrasloj osobi da je debela ili ima lijepo tijelo ili…..)
• Opšta devalvacija vrijednosti zapadne civilizacije od familije preko društvenih grupa, nacija, država do historija, religija, kultura, umjetnosti, prirode, čovječnosti,… (rodne ideologije, ultra feministi, LGBTIQ,… su veoma agresivni i dobijaju enormne podrške pa misle da mogu cijeli svijet prilagoditi svojim filozofijama ne uvažavajući prirodne zakone, historijske kontekste i razvojne cikluse nase civilizacije)

Doživljavam suvremeni svijet kao jedan veliki kotao gdje se sprema hrana sa svim mogućim namirnicama i začinima i da nitko ne zna sta će ispasti, hoće li jelo biti jestivo ili ukusno i za koju većinu ili zdravo i za koje ljude i vizije ili imati neku budućnost,…

Poslije ove tuge moramo se malo i proveseliti, Edin Adilovic i jedan prilično vulkgarni vic:

Mnogi danas ne cijene suvremenost i ne nadaju se boljoj budućnosti. Evo jednog sjećanja iz bloka smrtovnica u ”Oslobodjenju” koje se objavljuje svake godine u maju, decenijama.

Danasnje starosti mogu biti i jedni od najljepsih perioda čovjekovog života. Tu je čudnovata ljubav prema unučadima. Tu su slobode zivljenja, kretanja, putovanja i bavljenja sa samo onim osobno odabranim. Tu su rentegnske oči iskustva koje vas kormilare ka providjenjima i ljepšim i dražim lagunama. Tu su i ljepote zadnjih godišnjoodmorskih dana kada čovjek osjeca ljepote elementarne prirode, ljudskih kognitivnih ostvarenja svih vrsta, prepozna neke oči koje ce mu nedostajati, neke ruke, neke restorane, vino, ……

Ja, na kraju smo pa da se opet malo nasmijemo;

Policajac zaustavlja auto i pita vozaća, jednu postariju damu: “Gospodjo znate li da ste vozili prebrzo?”, a dama odgovara: “Znam sine, ali moram voziti brzo prije nego što zaboravim gdje idem.”

A evo i oproštajne muzike, jedne od najsvedskijih iz bajkovitih vremena, u izvedbi slavne Arje Saijonmaa, dakle “Draga moja ti si poput ruže”

U ove karantinske dane otvaram forografije sa putovanja, slusam svoju vjecitu muziku i podmicujem se snovima o buducim putovanjima Da pocnem sa najdrazom Mireille Mathieu https://www.youtube.com/watch?v=NpqCHYmZFxU Evo i nekoliko slika sa putovanja, Menton, Monte Carlo, Madame Tussauds i London. A sada Alain Delon, uzor moje generacije i https://www.youtube.com/watch?v=4lW6dsLh39E Ajdi sam dao Europu umjesto Juge pa moram zavrsiti sa najvelicanstvenijim Andre Riemu https://www.youtube.com/watch?v=F9LMYsnafuI…

Menton.

M.ROOS

Upoznali smo se kada je dosao, ”sa druge strane Stockholma” u Direktmöbler da eventualno naruci neku sofu (kauc) i fotelje od Bröderna Anderssons. To su tada bile najbolje sofe za udobnost, kvalitet, gledanje, ”umjetnicki dozivljaj”, raskos,….. Dosao sa suprugom kako je i obecao sljedece nedjelje i izabarali su model, platna, noge,…..

Bio je stariji od mene 12 godina, oblacio se klasicno europeiski, veoma intelektualan, jedan obrazovani Europljanin, prodao je bio vlastito uspjesno preduzece i oslobodio se svega sto mu je moglo narusavati mir i blagostanje u penzionerskim danima, tako je to on otprilike definisao. Zivio je plivajuci ledjno, uvijek na suncu i u toplom moru, kako sam mu ja objasnio.

Roos je jedno staro svedsko prezime. Upoznao sam troje ili cetvero osobno, nekoliko preko raznih sluzbenih i politickih stranica na internetu, a jednog veom bogatog iz jedne knjige o najbogatijim svedima.

Znao je navratiti kod men svaka 2-3 mjeseca, pregledati butik (7.000 kvm.) i kafenisati samnom.

I onda jednom dodje sa kcerkom iz prvog braka i njenim sambo (nevjencani muz). ”Ziko pomozi im da izaberu fin namjestaj”, rece i onda samo meni nasamo, ”Neka izaberu bolji namjestaj, ja placam samo nemoj im reci.”

Pokusavali su izabrati jeftinije varijante, ali sam ih ja uvijek preusmjeravao i dva tri puta napomenuo da ce dobiti 10 % rabata od mene.

Vratimo se do stola gdje je pappa (tata) kafenisao i ja pisem narudzbu, saldiram i kazem minus 10% rabat. Kakav rabat i to 10% ? Zasto ja nisam dobio rabat? Komentarisao je seretski moj prijatelj. Kako ce te platiti, pitam kcerku, kredit, kartica, kes,..? Kcer se interesovala za kreditne uslove, a onda pappa pruzi svoju karticu i kaze kade je Ziko dao 10% mogu i ja 90%. Bio je to jedan i moj nezaboravan emotivni dozivljaj, iskreno ganute kceri, malo stidnog zeta i ponosnog oca.

U Svedskoj drzava brine za djecu i stare tako da oni u sredini ne osjecaju neku potrebu ili duznost da pomazu svoju odraslu djecu. Zato je gest mog svedskog prijatelja, M.Roosa bio veoma neocekivan za njegovu kcer i zeta pa i za mene kao malo priucenog Sveda.

I nastavio je navracati gospodin M.Roos. Bilo je lijepo caskati sa njim zivotno neopterecenim koji je svijet uzivao sa najbezbriznijom dioptrijom.Jednog dana zapazim ga na ulazu u butik i kad sam mu prisao da ga pozdravim vidim pravi strah na njegovom licu i u ocima. Sta se desilo? Iz tri rondele (kruzna raskrsca) nisam znao gdje cu izaci da bih dosao do tebe, rece.

Nije znao kojim ce putem nastaviti da dodje do Direktmöblera.

Nije htio kafu, na kratko smo sjeli i ja mu predlozim da ja vozim ispred njega do njegove kuce, nije htio. Onda jedna inteligentna poljakinja, kolegica sa posla upita, Ziko ima li godpodin pametni telefon (tako se to valjda onda zvalo). Imao je, ali nije htio da mu mi namjestimo Maps. Uradio je to sam i odmah se pozdravio sa svima i otisao. Nikad se vise nismo sreli.

VITALNI 91-GODISNJAK

Direktmöbler je prodavao orginal USA (recliner elmanövrerade) fotelje na el.pogon koje su se mogle podesavati sa daljinskim upravljacem. Imali smo vise modela, u raznim platnima i u kozi. Bili smo poznati u Stockholmu po njima.

Usao je neprimjetno iako je bio korpulentan i ima stomak. Pedesetogodisnjak, dobrocudan i nekako prosjecan. Otkrio sam ga na odjeljenju USA fotelja. Imao je namjeru kupiti jednu fotelju za svog 91-godisnjeg oca. Ponudio sam mu da posudi fotelju kako bi je mogao otac testirati kod svoje kuce. Ne, odgovori odrjesito, otac je veoma vitalan, on zivi sam i sve radi sam, ne zeli cak ni kucnu pomoc, kad ga posjetimo ne smijemo mu nista pomagati. Svidjela su mu se dva ili tri modela i obecao doci sa ocem za dva dana.

Otac je bio visok i koscat, farmerke, jakna, keps i zaista po pokretima i govoru kao neki svedski 60-godisnjak. Odavao je nekog internationalnog radnika i bivseg komunistu. Bio je ljubazan ali i veoma odredjen. Testirao je vise fotelja. Kad je odabrao fotelju sjednem do njega i pitam ga tajnu dugovjecnosti. Rad, rad i samo rad, svaki dan rad. Rad sa tijelom i rad sa glavom. Bio je pravi asketa. Na rastanku mi je jako stisnuo saku kao sto to rade svi kamerati.

Nakon mjesec – dva navrati njegov sin i kaze da je otac veoma zadovoljan sa foteljom i da me je pozdravio!

USA-FOTELJA I HEMODIALIZA

Prisao mi je direktno od ulaznih vrata i pitao za kozne el-reglerade fotelje. Bio je pravi sredovjecni gospodin, trenad i njegovan, skupo odjeven, elegantnih manira. Odveo sam ga do odjeljenja. ”Prvo cu testirati fotelje koje bi mi mogle odgovarati, to ce potrajati, onda cu doci kod vas za eventualne informacije i kupnju, rece i okrenu se ka foteljama.

Nakon otprilike 2 – 3 sata odosmo do odjeljena, pokaza mi dva modela, dao sam mu dodatne informacije i onda mi je ispricao svoju pricu.

Razbolio se od diabetesa, secerna bolest. Nije mu odgovaralo da tako cesto ide kod doktora na hemodijalizu. Zato je u svojoj vili u jednoj sobi napravio svoj privatni laboratorij za hemodijalizu. Kupio je aparaturu i bio u postupku samoobuke, falila mu je udobna i fleksibilna kozna fotelja. Da li ce te se sami ubadati, pitam ga iz neprijatne znatizelje. Da, to ce ici dobro. Ne radi se o bolu, radi se o psihickom dozivljaju ubadanja, metal ide u venu, na koji se covjek navikne. Ima sprej protiv bola ubadanja. Testirao sam ga ali, kao sto rekoh bol nije problem.

Kupio je najbolju i najskuplju koznu fotelju!

Nakon mjesec – dva dobio sam mejl da je startao sa kucnom hemodijalizom i da sve ukljucujuci i fotelju funkcionise bezprijekorno.

Za moj 72 rodjendan, 5. decembar 2020. napravili smo Ajda, moja kcer, i ja jednu luxuznu Corona setnju!

Svedska je zbog nespopsobnosti i neznanja svojih generala u borbi protiv pandemije imala velike gubitke na svim poljima iako je imala najbolje predispozicije na svijetu.

Zivi smo i zdravi svi i niko i nitko od mojih nije bio zarazen!

I zato pocnimo sa jednom poznatom Sarajevskom (Crvena jabuka – Grade moj),

I onda zbog ravnopravnosti mora pasti i jedna narodna (Halid Beslic i Prvi poljubac), ali Halidov video se ne moze direktno startati sa WordPressa i zato evo jedne druge narodne (Dzejla Ramovic, buduca svjetska primadona, i na zalost samo prvi dio od Ah sto cemo ljubav kriti)

A onda i jedna iz moje nove Domovine (Lasse Berghagen i Stokholm u mom srcu)”

Najsrdacniji pozdravi svima!