Upoznali smo se sredinom sedamdesetih kada se doselio u moj komšiluk. On, njegova supruga Marija, nastavnica, i pas Bina, neka “opasna” pudlica koja nas je svaki put napadala lavežom i nasrtajima kada bi smo dolazili igrati karata. Ja mislim da ju je tome naučila Marija jer bi smo joj usmrdili kuću duhanskim dimom.
Nekoliko godina je kod Kljaje živjela i njegova punica. Sin joj je bio muzičar i odsutan od kuće cijelo vrijeme tako da je ona došla da živi kod svoje kćeri, kod Marije, da ne bi bila sama. Bila je to jedna fina i nježna Srajevska gospodja u poodmaklim godinama koja je sa nama “fakinima” komunicirala na “Viener Hochschule”. Za ilustraciju moram prepričati jedan dogadjaj.
Kljaja se znao jedanput godišnje “provaliti” i piti danima po kafanama sa rajama dok ne bi počeo krvariti, imao je neki čudni čir na želudcu. Jedne takve prilike, jedne hladne zimske noći, došao Kljaja kući bolestan od pića, počeo krvariti i onda “normalno” Marija i njena majka počeše ga prekoravati i savjetovati, onako po ženski, neprekidno i “mudro”. Kljaju boli stomak, nikakav, one tucaju li tucaju i onda mu pukne film i vikne, Marš u pičku materinu obje, Marš iz moje kuće! I onda Marija i njena majka krenu prema izlaznim vratima te kad ih otvoriše zapuhne ih oštra hladnoća. Utom se okrene Kljajina punica držeći skrušeno ruku u ruci ispred prsiju i kaže, Ali gosp*n Zdravko, napolju je jako hladno. Onda Kljaja odgovori, Dobro ti ostani, ali ti, pokazujući na Mariju, izlazi napolje. Naravno ni Marija nije izašla. Marija i Kljaja su zajedno više od 50 godina. Kljaja je bio uveliko promijenio svoj život zbog Marije.
Kljaja je bio dobar čovjek, na Sarajevskom prava Raja.
Dugi niz godina brinuo se za Mota (Moto – nadimak), jedan elgantnog (dugi mantil ili kaput, odijelo, kravata, sunčane naočale,..) beskučnika porijeklom iz Blažuja, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj koji se bio vratio kao frontalni kokuz. Moto je sa Kljajom imao iće i piće, odjeću i obuću, cigare, društvo, ponekad je spavao u Kljajinom autu, a jedne hladne zime u njegovom prigodno namještenom podrumu.
Mnogi su bersposlićari imali fajde od Kljajinih businessa, ukazivao im je povjerenje, nikad ga nisu iznevjerili, i uvijek bi im se to isplatilo. I danas ima jednog takvog (Ragib?) koji posudi robu od njega pa onda je prodaje eskurzijama po gradu.
Jedne godine Kljaja je dao Ćamilu (Aščić ?), raja iz Bujruma, da drži njegov bižuterijski štand u Baošićima od polovice avgusta. On je tada držao bife u jednoj školi pa se morao vratiti ranije u Sarajevo. I onda igramo mi karata kod Kljaje, vjerovatno kraj septembra ili prvi dani oktobra, dolazi Ćamil sa nekoliko većih torbi punih bižuterije te nakon kafe upita, Kljaja, hoćemo li napraviti inventuru? Daj mi pare i listu ako si je napravio, odgovori Kljaja. Čamil izvadi kesu sa parama i listu na nekoliko strana papira. Jesi li uzeo svoj tal?, upita Kljaja, Jesam., odgovori Ćamil, Imaš li još para? Nemam. odgovori Ćamil. Onda je inventura gotova reče Kljaja i zamoli ga da spusti torbe u podrum.

Kljaja je čitav rat bio u Sarajevu, granata mu je otkinula nogu do iznad koljena, hoda sa protezom, ima malu bižutertijsku radnju na Baščaršiji, živi svoj stari život, svaki put kada sam bio kod njega u radnji neko bi navratio od “hrsuza” i uvijek je bilo veselo.
Nakon 17 godina posjetio sam bio Sarajevo (2013. godine) na dvije nedjelje. Najmanje deset puta sam kafenisao sa Kljajom u njegovom butiku.
Prvi dan dodjem kod njega, a on me pita da li mi se štucalo u Švedskoj. Nakon što je izgubio nogu ležao je prilično dugo u bolnici. Često mu je u večernjim satima navraćao moj prijatelj Delalić Dževad, vlasnik kultnog restorana Majestic, koji se bio aktivirao u bolnici. Dževad je dugi niz godina radio u Njemačkoj kao asistent pri operacijama sa narkozom. I tako dodje on najčešće sa flašom vina pa tračaju i tračaju, smiju se i smiju. Ja sam bio česta i draga tema za obojicu.
Kljaja je ostao isti, uvijek vedar, raspoložen, prijatelj, Raja, zajebancije, podmetanja,gdje god bi se pojavio zračio je osmjehom, raspoloženjem, šeretlukom, prijateljstvom, a i imao je gard koji je budio respekt!…
I zato Kljaja sada krećemo sa jednim našim vječnim refrenom i nezaboravnom za sva naša vremena, Zoran Kalezić i Ja svoj život još po starom živim.
Kljaja je vjerovatno čovjek s kojim sam odigrao najviše partija karata u životu, najčešće remija, a bilo je i pokera. I nikad, baš nikad nismo imali nekih nesporazuma, uvijek je pobjedjivao zdrav rezon, pravila, logika i naše prijateljstvo.
Nakon godina boemskog fakinluka, a nakon ženidbe, Kljaja je zaradjivao za hljeb nasušni držeći razne bifee (škole, udruženja,..), te baveći se bižuterijom u ljetnim mjesecima na moru.
Jedne godine je držao bife u Udruženju boraca (II Svjetski rat) u Mustafe Golubića. Dodje ljeto i Kljaja će na more da prodaje bižuteriju, a Boro, njegov brat će ga zamijeniti nekoliko nedjelja. Poslije prve nedjelje Boro je uveo samoposlugu i samoplaćanje na šanku te igrao karata sa gostima po čitave dane. Naravno gosti su varali i onda Kljaja nadje neku drugu zamjenu. Jebo majku ja mislio da su partizani pošteni, zajebavao se Boro, i onda, Ma da sam ostao čitavo ljeto mogao sam dobiti borački penziju. Borin rezon je bio da ih više uzme na kartama nego na piću, a onda radilo se i o nemogućoj zajebanciji.
Te godine kada sam ljetovao u Herceg-Novom, drugog dana dodjem sa Novitović Božidarom i mojim sinom Denom u Baošiće da posjetimo Kljaju. Sjednemo u veliku baštu jednog “Udbinog” restorana, stolovi sa bijelim stolnjacima, nastoljacima i puno ikebana, čisto bijela rizla, nekoliko visokih palmi i jedna stara, stabilna, jaka i imučna gostinska kuća. Podalje od nas je sjedio personal, bilo je podne. I onda niko ne dolazi da nas posluži pa Kljaja vikne, Božo, dodji da nas poslužiš. Božo je bio konobar koji je poznavao Kljaju. Božo ni da odgovori i onda nakon još jednog poziva Božo odgovori, Jebi i mi oca Kljaja ako hoću, vidiš kako je upeklo ne smem ni da okrećem glavu. Kljaja i ja dobijemo napad smijeha, Deno pita što se smijemo, a Novitović Božidar ustane i ode u gostinsku kuću. Ćim se Božidar vratio dodje jedna mlada konobarica, ručali smo, malo popili, trajalo je to skoro dva sata, na kraju dodje gazda da popije piće sa nama te da se još jednom izvine zbog konobara, Novitović Božidar je bio jak čovjek u turističkom biznisu. Na kraju Kljaja kaže gazdi, Nemoj da šta ispašta Božo (konobar), ja ne bih dolazio kod tebe da nije njega. Onda gazda gleda čudno u Bižidara, a ovajh mu reče (!), Taki su ti moje Sarajlije, njima je prvo do zajebancije, sreća da Boro, Kljajin brat, nije sa nama on bi ti tražio da Božu povećaš platu, malo ga ukori i nek nastavi raditi, zaključi Božidar. Kasnije mi je Kljaja pričao da je Božo nastavio raditi i da se popravio 100%. Eto to je bio Kljajin sistem vrijednosti na sceni.
Jednom su Kljaja i Boro sa dvojicom prijatelja putovali od Beograda do Sarajeva. Bila je noć, zaustave se negdje u Srbiji kod nekog restorana sa živom Ciganskom muzikom. Sjedilo se, jelo se, pilo se i onda pri fajrontu počne Boro naručivati pjesme. Uzme onog poznatog crvendaća (10.000 dinara) medju dva prsta da svi vide pa onda prije pjevačevog gornjeg malog džepa na sakou podvija ga ispod dlana i primi sa palcom i tako više puta. Svi su vidjeli plaćanje svake naručene pjesme sa deset hiljada dinara. Bilo je valjda pet – šest narudžbi, a u pjevačevom džepu samo jedan crvendač. Boro je madjioničarski varao. I onda napokon fajront. Društvo u autu, Kljaja će voziti, a Boro kaže čekaj Kljaja dok počne makljaža. I zaista nakon pet minuta počeše se razbijati sijalice, bacati stolice, orkestar i gazda su bili optužili pjevača za prevau. I onda nastaviše oni put u veselju i zajebancijama.
Dok su bili mladi Kljaja i Boro su bili stalni klijenti u Stanici milicije na Bjelavama. Tada su stanovali u Hajduk Veljkovoj iza Muzičke škole. Jednog dana pošalje komandir Stanice milicije jednog novog policajca da privede Kljaju. Taman kad je policajac došao do vrata stana Kljaja otvara vrata, žurio se negdje, Pavlović Zdravko – Kljaja, upita ga policajac, Eno ga spava, reče Kljaja i ode žureći. Policajac udje u stan budi Boru i kaže, Hajde Kljaja moraš u Stanicu milicije treba te komandir, Ma nisam ja Kljaja, ja sam Boro, odgvoara bunovan Boro, Kljaju si sreo na ulaznim vratima. Mani se tih folova, nisam ja od jučer, uzvraća policajac, Oblaći se!. Boro ustane, oblaći se i smijulji se, Što se smijuljiš, pita policajac, Ma svi će te zajebavati zato što privodiš mene, a ne mog brata Kljaju, odgovara Boro. Ti baš misliš da me možeš izraditi, uporan je policajac. I onda se oni polako približavaju Stanici milicije, lijep dan, nekoliko policajaca pred Stanicom i onda shvate grešku kolege, Ma nije to Kljaja, to je Boro, njegov brat, pa cijelo Sarajevo ih poznaje, komentarišu vidjeno, Ma ja mu lijepo kažem, a on mi ne vjeruje, sa smijehom se nadovezuje Boro.
Ovdje ću se samo sa pjesmom (naročito drugom) sjetiti belaja koji su Boro i Kljaja napravili kod Mehe na Sedreniku kada je gostovao Šaban Bajramović.

Kljaja je više godina držao bife u zanatskoj školi Jaroslav Černji. Tu se bio udomaćio sa svima, od direktora do portira. Mnoge probleme djece prijatelja i poznanika je uspješno riješavao.
Tako jednom padne na popravnom sin jednog mog prijatelja, a Kljajinog poznanika. Odem ja sa prijateljem kod Kljaje da vidim može li šta pomoći. Kad smo došli i započeli priču sjeti se Kljaja da je on malog i upisao u školu preko veze jer mali nije ispunjavao sve uslove. Onda Kljaja uzme knjižicu sa negativnom ocjenom i ode kod direktora. Direktore šta je ovo, sa vrata će Kljaja direktoru, ja malog upisujem, a vi ga obarate i ispisujete. To nije fer. Onda direktor uzme kjnižicu i…… Helem, mali je prošo, uspio završiti skolu, zaposlio se u struci i bio veoma kompententan i cijenjen u firmi gdje je radio.
U tu školu su išli uglavnom djeca slabog imovnog stanja koja nisu imala novaca za skuplju užinu pa su Kljajini sendviči bilo veoma siromašni. Jednom ga neki učenik pita, nakon što je dobio sendvič sa salamom, Čiko, ćime režete ovu salamu, Žiletom, bio je Klajin odgovor.
Jedne prilike imali smo Zuki (Ibrahimagić Zuvdija) i ja neki posao u blizini škole Jaroslav Černi. I onda nagovorim ja Zukija da svratimo na kafu kod Kljaje, ali da napravimo šegu tako da prvo u bife udje on te da se predstavi kao poreski inspektor i zatraži na uvid poreske knjige. Kljaja nije poznavao Zukija. Udje visoki Zuki u mantilu i odijelu sa kravatom, naleti prvo na Mota, a onda Moto pozove Kljaju i kaže, Kljaja došao je gospodin inspektor i traži na pregled knjige. Dodje Kljaja do Zukija i pita ga, Kakve hoćete knjige, evo ja ću poslati Mota u knjižaru da ih kupi. Onda se Zuki zablokira i počne smijuljiti, uto udjem ja, a Zuki će, Ma kako me je samo prokužio, Sarajevska Jalija. Odatle je Zuki otišao taksijem kući direktno.
Kljaja je bio majstor čisto muških zajebancija i improvizacija koje moram preskočiti da ne bih bio krivo shvaćen, odnosno da se neke bliske i drage osobe ne bi osjećale uvrijedjenima.
Jedne subote dogovorimo okupljaje u Bujrumu za igranje remija. Kljaja malo kasni. Mi sjedimo u poluokrugloj loži do ulaza, a u prvoj do ogledala (bile su tri lože) sjedi Marija, Kljajina supruga i Suzana, kćerka Kljajine sestre, obje nagizdane, lijepe i našminkane. Utom ulazi Kljaja i onako diskretno nas upita, Čije su raveku, pokazujući na Mariju i Suzanu. Naravno u našoj loži smijeh i budalaštine.

Početak šezdesetih, Trst, pustolovi svih vrsta iz Juge navalili na odškrinuta vrata zapada, mladost, kokuzi, nabusiti, problematični, hoće nešto, ali ne znaju tačno kako, neregulisano stanje, nigdje regularne hrane, spavanja, budućnosti,….Legalan boravak u gradu odobravao se na tri mjeseca pečatom u pasošu. Teško je bilo dobiti to odobrenje, mnogi se nisu htjeli prijavljivati vlastima. I onda se Kljaja sjeti jednog svog prijatelja iz jednog Dalmatinskog grada, pečatoresca, ode k njemu i naruči pečat identican onome kojim su Italijanske vlasti pečatile – ovjeravale dozvolu boravka u pasošu.
Iznajmljena kancelarija sa hodnikom, u hodniku Čondro, jedan Sarajevski snagator koji je svojim izgledom ulijevao strahopoštovanje, kao obezbjedjenje, u kancelariji za stolom jedan Kljajin prijatelj koji je pisao odobrenja u pasošu i Kljaja sa pečatom, jastučetom i blagajnom, cijena 50 nečega. Posao je cvijetao svakog sata, gute su se slagale, počelo se lijepo stanovati, oblačiti, restorani i žena u rojevima. I onda Kljaja jedne verčeri, pun k*o brod, rastopljen i raznježen od iznenadnih životnih ljepota, na putu od nekog restorana pomisli, šta ako me ufate, propade mi sva lova, hapsana, prilično dugo sve ovo trjaje Zdravkane, a nakon sunca dolazi kiša, i onda zaleti se Zdravkan, Kljaja, prema moru i baci pečat.
I onda Boro zaglavi, pare se tope, Majka je u Rajvosa sa strepnjama i brigama, Kljaja se vrati u Sarajevo, bilo je to vrijeme žestokog i umirućeg sevdaha, Tebi majko misli lete,  Šerif Konjević
Kljaja je volio pričati viceve. Svi njegovi vicevi su bili posebni. Sjetit ću se jednog kojem se smijem spontano cijelog života i kojeg sam jednom prilikom ispričao u Švedskoj, samo se Gazda smijao, Lars Gille, a jedna koleginica, norvežanka, Eva Larsen, je komentarisala da to uopšte nije smiješno.
Dakle dovedu ženu srednjih godina u hitnu pomoć sa nožem u koljenu. Pita je doktor Kako se to desilo? A ona odgovori, Pokušala sam izvršiti samoubistvo, Pa kako nožem u koljeno? nastavlja pitati doktor, Pa rekli su da se srce nalazi dva prsta ispod lijeve sise, odgovori unesrećena.
Ima još jedan, sjetih ga se u paketu. Počeo Dudek seksualno općiti sa Regicom, a ona samo šuti. Onda Dudek upita, Regica, ti više ne voliš mene? Kak* to? odgovara Regica, Pa uvijek si kričila, a sada samo šutiš, nastavlja Dudek, Ondak JOJ, odgovara Regica.

I onda jedne godine nakon što sam saznao za nesreću pošaljem po sinu malo sitniša Kljaji, a on meni dva para karata i šlape. Karte čuvam neotpakovane. Takve će najvjerovatnije i ostati. Morat ću ih testamentirati.
Kljaja i Marija su u Sarajevu. Žive dobro!
Boro, Punica. Moto i Bina su davno umrli.
U Sarajevu je nekad Mordo držao igranke, otprilike tamo gdje je danas opština Stari Grad. Ja sam tada bio dijete. Mordo je imao pravi plesni orkestar. Marija i Kljaja su tamo plesali. Ovu storiju ću zavrćiti jednom melodijom za ples Mariji i Kljaji, dakle Mali cvijet .

Boro i Kljaja (Pavloivić Zdravko) dvojica medjusobno najprivženije braće povezana sa Sarajevskom karizmom, kreatori največih Sarajevskih mogućih i nemogućih Rajinskih (od Raje) sloboda, kontri, zajebancija, podvala, največi životni optimisti koje sam upoznao i moja vječna inspiracija za pronalaženje neslućenih ljepota i sloboda u običnom svakodnevnom životu. Njihova sloboda je bila ograničena samo na Pravoslavni Božić i Uskrs kada su najsvečanije obučeni i uredjeni odlazili svojoj majci sa darovima. Pošto nisu bili neki vjernici te njihove ceremonije sam doživljavao kao neko pranje vlastitih savjesti i izvinjenje voljenoj majci za sve probleme, strepnje i brige koje su joj cijeli život stvarali.

Kljaja, ja i Boro.

Boro je u mladjim godinama bio stekao respekt u Jugslavenskom podzemlju. Bio je pored ostalog jedan pokušaj pljačke NATO skladisšta u Italiji. Bila je i jedna velika tuča u Trstu gdje je Boro stekao ugled jednog opasnog nokautera.
Opisivao mi je jednu scenu iz pljačke. Uhvate američki vojnici sve njih (Fiklijaš, Čondro, Cuni?,…) i drže ih u stavu mirno sa uperenim automatskim puškama, cik zore i onda se jedan od njih sagne i počne kljanjati i moliti se Bogu, najbliži vojnik počne pratiti njegovogo klanjanje sa puškom, dole – gore., neki se od uhićenih (!) smijulje, a jedan pukne i viče, Šta to radiš hajvanu, ho`š da nas sve pobiju? Uto` dodje neki oficir i pita što se to dešava, Ma on je musliman (?), danas je Bajram, njihov praznik pa se moli Bogu, neko je odgovorio. I onda se musliman(?) podigne i svi se smijulje ukljčujući i većinu vojnika. Opasna napetost i neprijateljstvo je bilo pobijedjeno.
Boro je važio dugo godina i kao veoma opasan čovjek (znao se marisati – tuči). Takav image ga je pratio gotovo cijeli život. Krajem pedesetih ili ranih šezdesetih u Trstu su se okupljali i razni pustolovi iz Juge. I bila je jedna velika tuča u nekoj poznatoj kafani i onda je Boro nokautirao nekog opasnog i poznatog kriminalca. Od tada je bio postao cijenjen u Tršćanskom podzemlju. Ma zapazio sam ga bio kao nekog kabadahiju i onda kad je počela tuča strefim ga punim i čisto u vrh brade i on prvo klecnu na koljena pa se onda prostrije po podu, imao sam i sreću, pričao mi je Boro.

Kada sam prvi put upoznao Marijana, jednog korpulentnog Sarajliju koji je bio došao u Švedsku početkom sedamdesetih i za kojeg je važio image da je najjači u Štokholmu od  svih Jugovića, počnem nabrajati Sarajlije koje bi i on trebao poznavati, spomenem Boru Pavlovića, a on će, Njega poznajem on se dobro mariso. Boro je bio čuven i u Švedskoj.

Boro je bio i najbolji plesač na igrankama u Sarajevskom Domu milicije (šezdesete). Zgodan, elegantan, šarmer i uvijek raspoložen! Za pretpostaviti je da se plesalo i uz melodije Dragana Stojnića, Bila je tako lijepa
I onda oženi se Boro sa jednom Beogradjankom. Živjeli su u Beogradu, supruga je bila naslijedila radnju za popravak muzičkih instrumenata. Bila je ljubav i sreća, ali trajala je veoma kratko, supruga se razboli i umre. Boro se vrati u Sarajevo. Nikada nije pričao o detaljima te nesrećne sudbine.
Od kasnih sedamdesetih Boro se počeo baviti prodajom bižuterije, prvo ljetnim sezonama na moru, a onda je bio otvorio i butik u Sarajevu.
Inače Boro je imao i upražnjavao cijelog života jednu veliku kulturu ponašanja, elegancije,….. poznavao je najbolja jela i pića, vladao njihovim ispravnim kombinacijama, pušio je Nišku moravu, ona zelena šlajbek-kutija, bio veliki drug, gospodin (mnogi će me ispraviti sa moguće; gospodin fakin, gospodin jalijaš),.. Bio mi je jedan od najdražih Sarajlija.
Vrijeme rata je proveo sa Sutkom, vjenčana supruga, u Italiji i Njemačkoj. Vratio se u Bujrum (Sarajevski restoran) prije mene. Boro je umro 2005 (?) godine u Sarajevu.

Valjda početkom osamdesetih ljetovao sam sa porodicom u Herceg Novom.
Dodjem na Borin štand, u centru grada blizu neke bašte uz čiju je nisku šimširnu ogradu sa svoje strane Boro imao svoj vlastiti sto, Sutka je prodavala bižuteriju. Tu je Boro sjedio u hladovini i pravio cirkuse. Tom ulicom je znao proći Zuko Džumhur na putu do pekare. Nekoliko puta ga je Boro prevario, ponudio na piće i svoje istorije, razmišljanja i komentare, i onda Zuko zaboravi i na hljeb i na vrijeme. Ja sam bio navraćao nekoliko puta da bih upoznao Velikog Zuku medjutim nije više prolazio tom ulicom ili je bio otputovao.

Moram iskoristiti priliku da se podsjetim na tog Veličanstvenog intelektualca i današnjeg Bosanca (siguran sam), Zuku Džumhura,  Tita, Komitete, novine, časopise i sve narode osvojio je davne 1949.(?) sa karikaturom gdje Karl Max sjedi za stolom i piše Kapital, a na zidu mu visi slika Staljina. Bilo je to vrijeme sukoba izmedju Tita i Staljina. Mislim da ga je najjednostavnije i najbolje predstavio Momo Kapor, književnik, bivši Sarajlija, sa “Čega god se dotakao, postajalo je umetnost.”. Jednom Zuku pita neki novinar zašto vozi starog i sporog Spačeka kada vjerovatno ima novaca da kupi bolji i brži auto, a Zuko mu odgovori, Ma koje god auto da ja vozim meni treba pet do šest dana od Beograda do Herceg-Novog (imao je prijatelja na putu koje je morao posjetiti).

Jednom navratim kod Bore i slušam, Sjedio Boro za svojim stolom i gleda kako Sutka prodaje i onde počne vikati, Vidio sam te, Vidio sam te,… I onda kada su mušterije otišle pita ga Sutka, Što si ono vik´o, Vidio sam te, Vidio sam te? I onda Boro ispriča, Vidio sam jednu stranjkinju kako je jedan prsten stavila u usta i tako ga maznula, nisam znao za tu foru. Pa što je nisi ufatio, pita Sutka, Nije meni ukrala, ukrala je tebi, ti si bila za štandom i prodavala, a osim toga imala je dobre guzove, bio je Borin odgovor.
Jedne večeri trebali smo izaći u čuvenu baštu nekog hotela sa živom muzikom, plesom,…. Boro, Kljaja i ja sa ženama. Boro, Deno (moj tada 8 – 9 godišnji sin) i ja odemo kao prethodnica jer nismo imali živaca čekati žene dok su se sredjivale. Kljaja je nešto kasnio. Dodjemo mi u Baštu i nismo dobro ni sjeli kad doleprša konobarica, prepoznala je bila Boru, Izvolite, šta želite naručiti? upita veselo, Ima te li kompota, upita Boro i gleda je onako prodorno i zavjerenički, Od čega bi ste kompot, upita konobarica, prihvćajići šalu, Imate li od bijelog luka, nastavlja Boro, nastalo je valjanje od smjeha, a moj Deno pita, Tata ima li kompot od bijelog luka?
Kljaja je imao bižuterijski štand u Baošićima nedaleko od Herceg-Novog. Posjetim ga drugog dana po dolasku. Štand je bio na dobrom mjestu. Tog dana je bila navala na neke plastične torbice tako da je Kljaja prodao sve svoje zalihe. Zarada je bila veoma dobra. Zamisli nedjeljama niko ne kupuje torbice i danas odoše sve, morat ću pitati Boru da mi proda svoje, komentarisao je Kljaja. On i Boro su imali zajedničko skladište i svu robu su kupovali zajedno i dijelili po stvarnim nabavnim cijenama.. Tako je bilo i sa torbicama. I onda odem ja kod Bore i kažem, Kljaja je prodao sve one torbica sa velikom razlikom u cijeni i pitaće te da mu ti prodaš svoje. Treb`o bi mu povečati cijenu, pokušavam ja “zakuhati” i napraviti “cirkus” izmedju njih. Dodje Kljaja, bilo smo u nekom manjem društvu, i Boro će, Čujem da si prod`o sve one torbice od prošle godine, Jesam i mislio sam te pitati da mi ti prodaš one svoje iz skladišta, odgovara Kljaja, Zika mi reče da si imao i dobru razliku u cijeni, nastavlja Boro, Zato sam ja odlučio Kljaja da uzmeš sve moje torbice džaba, kad te ide nek te ide pravo, a onda i da zajebemo Ziku.

Boro je nakon rata često akšamlučio u Bujrumu. Društvo bi odabralo piće i mezu i onda bi se krenulo oko šest sati. Boro nikada nije ranije počinjao, a pazio je na kombinacije pića i hrane, radilo se o punom ugodjaju.

Ovdje ću se sjetiti filma Praznik u Sarajevu , fenomenalnog Sarajevskog režisera, Benjamin Filipović , i života tog Sarajevskog miljea koji sam ja živio 1970. i 1971. u maestralnoj kafani Koševo, gdje smo slušali Šabana – Dajte mi utjehu, Arsena – Volio sam djevojku za jedan dan, Kiću – Plavuša,….. (sjetićemo se jukeboxova)  gdje su se okupljali fakini i naivne djevojke, odakle se putovalo u šverc u Italiju ili u djeparenje u Njemačku. Antologijska je scena iz filma gdje Hanka Paldum pjeva Vjetrovi tuge . Film sam odgledao možda 50 puta, a uz Hankinu pjesmu veoma često započinjao akšamluke i moja intimna putovanja u tu divnu prošlost.

I tako jedne hladne zimske večeri, dugi akšamluk, zajebancije i provale i onda u sitne sate fajront. Zima, snijeg, led, Boro pri kahvi, ne može voziti i onda ga Kavčić Eduard, Edo, ponudi da prespava kod njega. Njegov stan se nalazio u blizini. Edo je bio jedan fini gospodin, nekako tih i uvijek sa strane, ali veoma draga Raja, živio je sam. Boro prihvati i onda prije lijeganja ode Boro u kupatilo poslije Ede. U kupatilu ugleda Edinu zubnu protezu u čaši sa vodom. I onda zamijeni Boro Edinu protezu sa svojom. Ovdje treba napomenuti da je Boro imao široku bradu, a Edo špicavu. Jutro, Boro spava u svojoj sobi i odjednom naglo ulazi Edo čudno govoreći, Boro jeb`o te šta je ovo? Izgledao je onako mahmuran, blijed i na smrt preplasšen, imao je Borinu širu protezu u svojim malim ustima, mislio je valjda da mu se glava bila smanjila. Boro bunovan ugleda izgubljenog Edu i počne se zavaljivati od smijeha pa reče, Ma nije ništa ja sam samo zamijenio naše proteze, uto Edo dobi eruptivno povraćanje i otrča sa punom rukom u kupatilo.

Hotel Reumal, Fojnica, nekoliko Novogodišnjih praznika sa dočecima Nove Godine. Bilo je nezaboravno. Bilo nas je nekoliko parova koji su imali neku vezu sa restoranom Bujrum, koji su rado dolazili na dočeke Nove Godine i onda se nastavili “liječiti” u bazenu sa termalnom vodom, šetnjama po pitoresknoj okolini, igranjem karata, zajebancijama svih vrsta,….. Mislim da je jednom bio sa nama i Nijaz Durakovic. Dva puta je bio i Boro. To su bili posebno začinjeni praznici.
Jedne godine potrefilo se nekoliko parova koji su glumili neki nobel svijet. Ta njihova “kultura”, prepotencija i distanciranost smetala je opuštenoj i veseloj atmosferi u svim prostorima Hotela. I onda jednog popodneva kada su žene bile u svom dijelu sa mliječno-voćnim šankom i tračale po kružocima, a muškarci igrali karte u jednom drugom otvorenom prostoru nestane Bori njegove Niške morave te ode kod Sutke, kod žena, da vidi da li je ona možda ponijela cigarete. Sutka je bila zaboravila pa Boro ode do njihove sobe koja se nalazila na nekom spratu prilično udaljena od vrata lifta. Medjutim Boro zaboravi ključ pa se vrati nazad da uzme ključ od supruge.
Sutka, jebem te po sred pičke, djećeš me pustiti do sobe bez ključa, oglasi se Boro glasno u ženskom prosotoru. Prvo nasta kratki tajac, a onda salve smijeha i komentari. Nobel žene nisu imale neki odgovor u svom igrokazu nego se i one počeše spontano smijati i odlediše se. Na napuštanju Hotela mahalo se sa svim rukama.

Jedne godine Boro je pripremao veliki posao na moru. Bio je izabrao jedan veči gradić sa posjećenom širom turističkom okolinom. Planirao je otvoriti preko 10 štandova za prodaju bižuterije i svih drugih turističkih roba. Konkurencije se bio riješio prije zvaničnih postupaka, ali planirani broj lokacija, a onda i dvije specijalne lokacije na centralnim mjestima, nije uspio dobiti. Išao je Boro na sve strane pa i kod Načelnika opštine u njegov kabinet. Iznenadio je bio Boro Načelnika opštine i u jednom restoranu, ali ni to nije pomoglo.
I onda nagizda se Boro, natovari sa raznim poklonima i jednim specijalnim ručnotkanim ćilimkom, lulom od slonove kosti te sa Sutkom ode u kućnu posjetu kod Načelnika. Prije toga saznao je da Načelnik živi sam sa suprugom u vlastitoj kući, da puši lulu, u koje vrijeme dolazi kući sa posla,… Pozvoni na vrata odprilike na jedan sat prije nego što će Načelnik doći kući, Oprostite Gospodjo da li je Načelnik došao kući, najljubaznije upita Boro načelnikovu Suprugu. Helem Boro “nije znao” kada Načelnik dolazi sa posla, htio mu se zahvaliti prije povratka u Sarajevo te zamoli suprugu da ostavi poklone kod nje. Ma ni govora gospodine Boro, udjite, samo izvolite, ja ću nam napraviti kavicu i u tome će doći Načelnik, odigra Gospodja Borin scenario, a da nije znala. Ma mi bismo da Vam ne smetamo, ako možemo samo ostaviti poklone, nastavlja Boro dok ga Sutka gura u kuću, Ma ni govora, ako neće te ući ja Vam neću primiti Vaše poklone.
I onda je Boro bio u svom elementu. Napravio je divnu veselu i opuštenu atmosferu, Gospodja se bila “rasula po podu”. I bio je došao muž i skoro se onesvijestio kad je ugledao Boru i Sutku, onda je pala ipak obavezna kućna doborodoćlica sa lozom i “našlo” se bilo i pršute i sira, lijepe priče, smijeha, ljepota životnog teatra, ljepota života, brzi kraj od Bore, da ne pretjera, na ispraćajnim vratima pita Načelnik šta vam je ovo i uzima u ruku ručnotkani ćilimak, Ostavi to, to nije za tebe, to je za Gospodju, odgovara Boro autoritativno, srdačni i ipak iskreni pozdravi…… I uspio je Boro, nije dobio sve, ali je dobio i ona dva specijalna štanda u Centru.

Moguće da će netko imati veoma banalnu sliku o Bori, opisanom miljeu i dogadjajima. Predlažem da se pogleda aktualni film Per Morbergera, tako da se spozna Sarajevsko vizionarstvo u razvaljivanju klišea, disciplina, reglera, učmalosti običnog života….

I onda nazovem Kljaju, valjda nakon 5 – 6 godina, prepozna mi glas i odmah me upita,  Zika, jesiu li čuo da mi je Boro umro, Bilo je pola Sarajeva na sahrani.

Ovaj tekst pišem danima, ide teško i nisam zadovoljan, ali ga objavljujem ovakvog jer u skorije vrijeme ne mogu napisati bolje. Emocije i duboka praznina

Jednom sam sa Davorom (Davorin Popović – Indexi) prolazio hodnikom Skupštine Grada i on mi iznenada reče, Hodi da pozdravim svog druga. Udjosmo u jednu kancelariju. Za velikim radnim stolom sjedio je Ibrahimagić Zuvdija ukocen u kancelarijskoj fotelji sa visokim naslonom kraj odškrinutih izmješanih duplih prozorskih okana tako da mu je zrak dolazio trepereći u pravcu nosa. Imao je šal umjesto kravate, gledao nas ukočeno i bezizražajno i onda se počeo polako smijuljiti bez da reaguje tijelom, Davor ga upita, Kada se to leglo prijatelju? Tako sam upoznao Zuvdiju kojeg sam do tada poznavao iz vidjenja kao vječitu eminenciju i Portparola Ante Sučića, legendarnog Gradonačelnina Sarajeva. Kasnije nas je život povezao kada je došao u Gradsku upravu prihoda za Portparola gdje sam ja bio pomoćnik direktopra. Znao je svoj posao i što je ponekad bilo veoma važno za nas, poznavao je sve funkcionere i važnije ličnosti u Gradu osobno, te pamtio odredjena mjesta i dogadjaje.

Živio je kao samac blizu Gajine pekare (Krajiška ulica?) , mansardni stan specijalno napravljen za njega sa barom. Bilo je tu nekoliko party za dugo sjećanje..
Zuki je porijeklom iz Plava ili Gusinja, diplomirao je ekonomiju u Sarajevu, visok sa jedinstvenim stilom, veoma inteligentan, ali i poluters, volio je Raju i bijelo suho vino. Svojim prirodnim držanjem i relacijama odavao je moguće neko begovsko porijeklo.
U ozbiljnijim godinama se bio oženio te razveo nakon samo nekoliko bračnih sedmica. Pričao mi je. I tako prve zajedničke subote kaže meni žena da idem kupiti voće, povrče, meso, sir, jaja,… na Pijaci Markale i Tržnici. I ja odem prilično rano, oko deset sati, i pokupujem sve prema ženinoj listi, a ljudi se guraju, prodavaci deru, onda oni mirisi u Tržnici, ali ja kupim sve i onda nosim ja dva cekera i prolazim pored jednog restorana a neko viče iza mene, Vozdra Zuki, onda prolazim ja pored drugog restorana, a neko će iza mene, Mašala Zuvdija, i onda prolazim ja pored Kvarnera (legendarni restoran Ante Sučića) i niko se ne javlja, a ja mislim da me svi gledaju sa sažaljenjem i neće da mi se jave. I bila je još jedna takva subota i onda se mi razvedemo, a ja se vratim mojim restoranima i mojoj Raji.
U Gradskoj upravi se najviše družio sa Hajrić Emirom, mladjim i tada neoženjenim radnim kolegom. Znali su se sresti i van posla, ali takva drugovanja nisu bila duga jer je Emir uvijek išao kući na vrijeme, a imao je i kratke akšamluk-baterije. Emirova favorit pjesma je bila Šta ću kući tako rano. I onda kad god je imao priliku Zuki bi u društvima govorio, Zamisli ti njegove drskosti (Emirove) on voli pjesmu Šta ću kući tako rano, pa naruči pjesmu i kao padne u sevdah, a onda već u devet telefonira mami, Spremi mi papuče i čaj eto me za deset minuta. Emir bi se uvijek valjao od smijeha, a i mi jer je bilo veselo gledati Zukijevu glumu.
Musić Fikret, naš kolega sa posla, dobije stan u novogradnji na Dobrinji te napravi feštu. Medju ostalima bili su pozvani i Zuki i Emir. Stan se nalazio na trecem spratu šestospratne zgrade, lift još nije bio u upotrebi. Zuki i Emir su kasnili i onda ja isceniram podvalu. Prvo upratim kada će Emir parkirati auto te će oni krenuti prema ulazu u zgradu. Onda skinem sa vrata natpis Musić, zamijenim ga sa drugim prezimenom i nagovorim sve goste da šute. Zuki i Emir idu stepenicama dahčući i polako, dodju da vrata vide drugo prezime, a Zuki će, Pa ovo je treci sprat, jesi li ti dobro zapisao? pita on Emira, Ma ja sam gotovo siguran, odgovara Emir. Jesmo li možda prošli kraj njegovih vrata?, pita Zuki, Ma nismo ja sam gledao na svakom spratu, odgovara Emir, Ti gledao, što si gledao ako si dobro zapisao, nastavlja Zuki. Šta misliš da pozvonimo? Ma što ćemo zvoniti pa čulo bi se da je neka fešta, odgovara Emir. I onda se oni nastave penjati do šestog sprata, u pogodnom trenutku ja zamijenim natpis tako da je na vratima pisalo opet Musić, pustimo muziku i počnemo glasno pričati. Malo zatim ide zapuhani Zuki niz stepenice za njim Emir, dodju du vrata gledaju natpis, Pa jesmo mi prošli pored ovih vrata?, pita Zuki, Pa morali smo proći, odgovara Emir, Morali proći, pa kako nismo ni vidjeli, a ni čuli, čuješ li muziku, nastavlja Zuki. U tom trenutku otvorim ja naglo vrata sa punim hodnikom urnebesnih gostiju. Pa jesam ja glup, govori Zuki, pa ja sam morao biti spreman na ovakve podvale kad je Ziko medju gostima, baš sam glup, a ti Emire, što nisi zapisao, Pazi Ziko! Često se, u najboljim raspoloženjima, prepričavala ova podvala.

Bacila je sve niz rijeku i indexi i Davor, neizostvna melodija Sarajevskih zurki cula se i kod Fikreta!

Jednog dana me poslije Kolegija zadrži Nedeljko (direktor Uprave) da popričamo nešto nasamo. Helem dogovorimo se da Zukiju pronadjem kancelariju, da je onda Fikret (Musić Fikret) opremi reprezentativno i sve to u tjanosti. Odem kod Vojke (Govedarica Vojka), načelnica Odjeljenja u opštini Centar – ista zgrada, izaberemo jednu od “njenih” kancelarija. Upoznam je sa detaljima i dobijem čvrsto obećanje o konspiraciji. I onda nakon otprilike dva mjeseca pozove Nedeljko čitav kolegij uključujući i Zukija da posjetimo Vojku i vidimo neku kancelariju. Pridjemo svi čoporativno kancelariji broj 301 (dobro se sajećam), Nedeljko zastane kod vrata i gleda natpis pa pita, Šta ovo piše ovdje Zuki? A na vratima natpis Ibrahimagić Zuvdija, …….. Zuki je bio totalno iznenadjen i veoma dirnut. Nakon kabineta i posebnih kancelarija kod Ante Sučića, dijelio je bio neku kancelariju u Upravi prihoda, bila je to kao neka degradacija, i eto ispravili smo bili to. Bili su svi sretni i veseli. Kancelarija je zaista bila moderno opremljena sa pogledom prema Skenderiji. U to se odnekud pojavi i Emir, Zukijev drug. Pa ja ni ti nisi ništa znao, jelde, kakvog ja druga imam, reče Zuki kad ga ugleda. Nisam znao majke mi, pravda se Emir. Nemoj da mi u buduće upadaš u kancelariju bez kucanja, odgovara Zuki.
Rat, Ajda, Švedska, Deno izlazi iz Sarajeva, uspjeva doći do Austrijsko-Njemačke granice i onda pehovi. Tri puta ga vraća Njemačka policija sa granice u Austriju. Prijatelji, poznanici, polubrat u Erdingu, Minchen, ništa ne pomaže. Onda ja krenem iz Švedske za Erding sa Deninom Švedskim papirima. Polubrat uspjeva obezbijediti Denin prelazak dan prije mog dolaska. Deno ima samo indeks na svoje ime, lažnu Hrvatsku osobnu na drugo ime i ništa više. Za ulaz u Švedsku treba imati pasoš. Kako ću dobiti pasoš za Denu, nemoguće. Saznam da je BiH ambasador Mišo Krunić, bivši direktor Bosnalijeka kojeg sam bio upoznao u jednom postupku kao inspektor rada, u kojem se direktor mogao osjećati i privatno povrijedjen, sujeta, ne smijem se pozvati na tu relaciju. Odnekud mi dodje u glavu da se on poznaje sa Zukijem. I sad svjetsko čudo, uspijem dobiti Zukija u Sarajevu na neki telefon i on mi obeća da će kontaktirati Mišu. Zuki je poznavao mog Denu i volio se šaliti sa njim. Svi ovi kontakti će se dešavati 1994 godine u jeku najtežih Sarajevskih dana.
Nočni voz Minchen Bon, Deno i ja, tada sam na razdaljini u vagonu poslednji put vidio Mehu Puzića (pjevač narodne muzike), mahnuli smo se, BiH ambasada se nalazila na periferiji Bona u nekoj privatnoj, gradjevinski nedovršenoj kući, Ambasador nas je čekao, Meni nije jasno kako je Zuki uspio stupiti u vezu samnom. Jeste li vi neki rod? započe Ambasador. Šta ja moram uraditi za mog Zukija?, upita Mišo Krunić nakon kratkog obostranog predstavljanja i komentara. Deno je dobio pasoš i sretno stigao u Švedsku!

Sreo sam se bio sa Zukijem nakon povratka u Sarajevo, 1996. Rat nije utjecao na njega, ostao je bio onaj “stari”, dragi i šarmantni prijatelj. Živio je prilično “tijesno”. Sjedio je u nekoj drugoj kancelariji i imao neke glupe poslove u Upravi prihoda.
I onda sreća pa nesreća. Prvo Zuki dobije na lotu valjda negdje oko 10.000 konvertibilnih maraka. Od tog novca uplati put i turističku posjetu Beču.

Vrati se u Sarajevo i kada je sa torbom krenuo od autobusa kući udari ga auto i on pogine. Nema nikakovog smisla, valjda ga i ne treba tražiti u ovoj tako groznoj nesreći. Bio sam i uvijek budem tužan i uvijek ga se sjećam kad listam poginule i umrle Sarajlije za koje se bez razmišljanja može reči, Sarajeva ostade sve manje i manje.

Vidjali smo se po dugim hodnicima opštine Centar gdje smo obojica radili. Onda smo se upoznali kada je došao kod mene da me pita bili ja htio raditi sa njim kao inspektor rada što sam odmah prihvatio, nazvao me nakon mjesec dana i rekao da se on i Jula (Julije Volf), šef inspekcije, bore za moj prelazak, ali da to ide sporo. Pitao me imam li ja koga da me pogura. I onda valjda nakon tri mjeseca postadosmo radne kolege.
Posao inspektora rada bio je veoma zahtjevan, složen, odgovoran, obiman i pod stalnim intervencijama moćnika, jarana, “rodjaka”,….. Oglasi i konkursi o upražnjenim radnim mjestima ili funkcijama, zapošljhavanja, sva moguća prava iz radnih odnosa, akti preduzeća i institucija – nadzori, kontrole provodjenja novih propisa i direktiva, kontrole neprijavljenih radnika, kontrole poslovnih prostora novih obrtnika, ……
Predo (Tanasijević Predrag) me uveo brzo u posao, radili smo kao tandem bez greške. Priliv predmeta se stalno povečavao, postupci usložnjavali, broj subjekata za nadzor se povečavao, ali smo mi stizali i došli na glas kao veoma sposobni, efikasni, pravedni, nepotkupljivi i uz sve to Raja. S vremenom smo dobili službeni auto, sami sebi odredjivali prioritete i dinamiku poslova, kraj dnevnog radnog vremena,…..bili pozivani od firmi za predupredjujuće pomoći, broj “rodjačkih” intervencija je opadao,…
Predo je imao izrazito i nepokolebljivo “partizansko-srpsko-moralno” poreklo i nikada nije kalkulisao sa svojim porijeklom i stavovima. Ta njegova osobenost i moj tihi “fakinluk”, uživanje u kontri sa “proleterskim” suosjećanjima, su se savršeno ukplapali u jednu veoma jaku, cijenjenu i poštovanu moralno-etičku crtu našeg inspektorluka.

Predini roditelji su porijeklom iz Čačka, učesnici NOR-a – partizani, otac je penzionisan kao oficir JNA, Ratno vazduhoplovstvo,… Predo je rodjen u Čačku, prve godine života živio je u Zadru gdje mu je otac službovao te onda su se preselili u Sarajevo. Poznavao je do detalja Srpsku historiju u koju je nekritički vjerovao i koju je beskrajno volio i poštovao; bio je visoko moralan, pravedan i pošten; porodičan i uzoran suprug i roditelj, veoma cijenjen u Raji na Dolac Malti gdje je odrastao, cijenila ga je i Vratnička, izrazito muslimanska mahala gdje je živio na početku braka, vjerovao je u vojni sistem gotovo do naivnosti…. Sjećam se jednom kada je dobivao učestale pozive za vježbe kao vojni rezervni oficir ili podoficir kažem mu ja, Što ne zajebeš to, reci da si bolestan ili hajde da nadjemo nekog da te oslobodi tih obaveza., pogledao me je prilično iznenadjen i rekao, To je moja obaveza, ja sam ponosan na to. Predo se oženio sa Muslimankom sa Vratnika, Mecan NadJija, dobili su dvoje djece, Dragana i Darko, žive, nadam se zdravo i sretno u Čačku!
Tek sa ove distance uočavam de je to bila jedna jaka i veoma intelektualna ljubav izmedju Nadje i Prede. To nisam ni primjećivao ranije, možda zato što sam ih više gledao kao radne kolege i prijatelje. Da ispravim tu pogrešku šaljem im melodiju iz legendarnog filma Doktor Živago

Bili smo najbolji inspektori rada u Republici te kao takovi uvažavani u kontaktima sa nadležnim Ministarstvom Vlade BiH. Mislim da smo najviše predmeta imali u Zdravstvenim organizacijama i instutcijama. U opštini Centar su se malazili republičko, gradsko i opštinsko zdravstvo. Sjetit ću se jednog znamenitog slučaja.

Tada smo u Sarajevu imali jednu Radnu organizaciju koja je upravljala sa svim zubarskim ambulantama u Gradu (10 općina) te imala više stotina uposlenih. Dobijali smo često prijave zbog zaštite raznih prava radnike, a najviše zbog nezakonitog zapošljavanja. Bilo je pa skoro haotično stanje. I onda za direktora dodje dr. Savo Vlaški, prava Sarajevska Raja, koji nije imao nikakovih hipoteka i koji je odlučio da striktno sprovodi zakone te ozdravi Radnu organizaciju. Na našu inicijativu i podršku krenuo je u čišćenje firme od nezakonito zaposlenih radnika. Nadjeno je bilo nekoliko desetina takovih. Radilo se o beskurpuloznom kršenju propisa, skoro pa kao zajebancija, djeca i “rodjaci” doktora i političara su slata diektno iz ordinacija i kabineta na posao preko telefona do bijelih mantila. Na odluke o prestanku radnih odnosa prvo su krenule silne intervencije sa svih mogućih i nemoguićih društvenih vrhova sa najčešće smiješnim i infanitilnim obrazloženjima. Savo je bio nepokolebljiv, mi smo ga podržavali i saučestvovali na svim nivoima.
Ali ne lezi vraže, neki zamjenik društvenog pravobranioca opštine Centar (zaboravio sam mu ime, danima se ne mogu sjetiti, ni Google ne zna za njega, prezime mu se nije završavalo na “ić”) nametne se tatama, ujacima, zaduženima, švalerima,… kao stručnjak koji će njihove snage, snage aktera prljavštine, sljubiti sa svojim vlastitim moralno- pravničkim jadom, korupcijom, nepotizmom, pušenjem te izboriti da se “jadna djeca” vrate na posao.

Ovdje ću se sjetiti jednog sličnog manevra u Švedskoj. Jedan od najviših, tada aktuelnih političara, bio je pod sumnjom za mito i korupciju. Mediji su počeli izvještavati o tome svakog dana, stvar se počela usijavati i onda blizu kulminacije kada se očekivalo da zvanične institucije urade nešto javi se jedan “javni tužilac” onako više kao neko privatno lice i obznani da će on po službenoj dužnosti istražiti stvar i objaviti rezultate istrage. Iskustvo me učilo da je reakcija bila ili plod dogovora ili “tužiočeva” samosvjesna vlastita anuspenetracija kako bi se na ćoravo kupile neke privilegije i sl. Jednog nedeljnog popodneva objašnjavam ja mom sinu o ćemu se tu i kako se to i zašto radi, te da će političar biti proglašen čistim i nevinim, a on ne može da vjeruje. Poslije samo dva tri mjeseca “javni tužilac” objavi da je sve čisto i da nema ni govora o nekom mitu ili korupciji. Vuk sit i ovce na broju do novog blejenja.

I vodio se proces na sudovima te nakon više od godine dana donese se konačna odluka da su raskidi radnih odnosa bili u suprotnosti sa zakonom jer nisu štitili vremenski stečenu sigurnost nezakonito zaposlenih radnika (bit i stvar presude u mom slobodnom dijagnosticiranju i prevodjenju). Ni jedan zakon bivše nam države nije imao neki propis o sigurnosti za izvršioce ili saućesnike izvršenja povreda propisa, zakona, sankcionisanih takovih. Nakon proteklog vremena večina, skoro svi otpušteni radnici su se bili zaposlili tako da cijela majmunijada nije praktično imala nekog efekta. Društveni pravobranilac je ušićario mjesto jednog anonimnog sudije na nekom sudu.

Početkom osamdesetih bila je osnovana Radna organizacija ZOI Olimpijada 1984. (nešto tako, nisam baš siguran) koja je trebala da obezbijedi izvršenje Sarajevskih Zimskih Olimpijskih Igara 1984. godine. Organizacija se proširivala, usložnjavala i rasla svakim danom. I onda počeše dolaziti prijave kod nas. Neki su mali šefovi mislili da mogu ignorisati zakone zbog važnosti manifestacije uz zloupotrebu autoriteta legendarnih drugova, Branka Mikulića i Ante Sučića. Uz rast broja prijava rasli su i Rajinski, jaranski, “Sarajevski”,… pritisci i ntervencije na Predu i mene. I onda da nas dvojica ne bismo postali “šupci” kod Raje, a istovremeno da bi se poštovali važeći propisi predložimo mi Radnoj organizaciji da održimo sastanak na kojem bi smo mi ukazali na propuste, dali preporuke te ponudili našu profesionalnu i predupredjujuću suradnju i pomoć, tako da se prava iz radnih odnosa urede sistemski, normativno i organizaciono.

Bio je prvo jedan veoma prijateljski prijem kod druga Ante Sučića. Slušajte ja skoro da sam dirnut vašim prijedlogom sastanka. Mislim da je to obrazac za sve društvene organe kako da se ukljuće u ostvarenje Igara, a da se zakoni ispoštuju. Ni ja ni Branko ni niko iz vodjstva nemamoi ni primisao da se krše zakoni pogotovo na osobenom nivou i time ukaljaju same igre. A onda morate znati i da smo mi i živući dio našeg društva i našeg Sarajeva u kojem participiraju i razne negativnosti, otprilike je tako govorio legendarni Sarajevski Gradonačelnik i drugi čovjek ZOI-a. Ante Sučić je bio veoma društven čovjek, veseljak i volio je “moderne akšamluke” sa sevdalinkama. Pričalo se da mu je najdraža sevdalinka bila Kraj potoka bistre vode. Sastanak smo nastavili sa Slobodanom Cucićem, direktor Radne zajednice RO. Kasnije su nam se pridružile dvije pravnice koje su vodile normativno i operativno radno pravne odnose. Nakon sastanka imali smo još nekoliko radnih kontakata. Uspjeli smo u našoj namjeri. Prijave su gotovo pa prestale, a u izvjesnim slučajevima smo rijetke probleme riješavali preko telefona. Pokazalo se da je prije svega trebalo postaviti normativu na zdrave noge. Ozbiljnijih prijava nije bilo ni nakon zatvaranja Olimpijkih igara što je bilo za nevjerovati. Mislim da je sve to veoma kompetentno i savjesno na svojim ledjima iznijeo direktor Slobodan Cucić, Sarajevska Raja i član jedne “stare” Sarajevske familije.
Pročitao sam bio negdje da živi u Švesdkoj, googlao sam ga bez uspjeha. Nadam se da su i on i njegova kći zdravo i sretni.

Jedne godine smo imali akciju penzionisanja radnika (u stvari neradnika; direktora, šefova i funkcionera,…) koji su ispunjavali uslove za penzionisanje po sili zakona. Bilo je puno nezaposlenih pa se i na taj način pokušavao problem ublažiti.
Za največi broj radnika u bivšoj nam Jugi san je bio penzija, sigurna kakva takva parica i socijalno (zdravstvena zaštita) što je uz razne djelatnosti iz sive ekonomije omogućavalo jedan udoban i interesantan život. Osim toga uslovi rada i način života su tjerali ljude da idu u penziju što prije. Sve to je uticalo da su rezultati akcije bili gotovo nikakvi.
Predo i ja smo prvo snimili stanje po poslovnim subjektima (ankete), razaslali ukaznice poslije dobijenih informacija i tražili povratne informacije. Onda smo išli u kontrole po “njuhu”, a bilo je i anonimnih prijava, a bilo je i naše Raje koja nije ljubila svoje “fosile”.
Mislim da se firma zvala Jugoinspekt, jedna veoma solidna i bogata firma, pola državna, a pola privredna. Direktor je ispunjavao uslove penzionisanja po sili zakona po oba osnova, godine starosti te radnog staža. Direktor je imao visoka primanja, kabinet, sekretaricu, službeno auto sa vozaćem, putovao je svakog mjeseca na službena putovanja za koja je sam birao odredišta i povode,… Na startu akcije u firmi nisu htjeli ili možda nisu smjeli da mu donesu riješenje o prestanku radnog odnosa zbog penzionisanja. I onda smo mi nastupili. Pokušalo se folirati sa boračkim stažom kojeg se mogao odreči. Papire o učešću u NOB-eu i radnu knjižicu je direktor izuzeo i nije htio da ih pokaže. Medjutim direktor je imao preko 40 godina penzijskog staža i bez godina učešća u ratu. Onda je bilo došlo pismo iz Savezne direkcije o njegovoj nezamjenjivosti i važnosti za poduzeće. I onda su počele hijerarhijske, “ljudske”, privatne i slične intervencije. Trajalo je to. Direktor je živio sa suprugom, imao velik stan, auto i vikendicu. Kćerka i sin su imali svoje porodice, takodjer veoma dobro situirani (posao, stan. kola).
Pri kraju postupka, jednog od njegovih poslednjih radnih dana pitam ga ja, Možete li mi reči zašto ste se toliko opirali penzionisanju, on me pogleda malo rezignirano te sa zadrškom odgovori, Ma šta ću ja raditi sada, ženi bakzuzirati kad pravi kolače ili ići u park na neku penzionersku klupu???? Osjetio sam bio neki suosjećaj sa njim. Direktor je bio u stvari najava onoga što danas živi u Švedskoj, bolje rečeno na Zapadu, ljudi se društveno osakate “robovskim” radom.

Nakon drugog mandata Predo je promijenio posao, prijavio se i bio izabran za Zamjenika pravobranicoa samoupravljanja opštine Centar ili tako nešto. I onda nakon valjda dvije godine ukaže se mogućnost da Predo bude izabran za Pravobranioca samoupravljanja. Sretnemo se i pitam ga za tu mogućnost. Htio je biti Pravobranioc samoupravljanja, ali je smatrao da su mu šanse male jer nikada nije bio “pušač”. Pitam ga je li OK ako ja pokušam intervenisati preko Djordja Zarića, predsjednika Opštinskog komiteta Saveza komunisa Centar Sarajevo. Rekao je, Pokušaj.
Djordja Zarića sam bio upoznao kada je došao za predsjednika Izvršnog odbora opštine Centar. Mislim da je u dva navrata tražio od mene da ga informišem o dva predmeta koje sam vodio kao inspektor rada. Ni u jednom slučaju nije intervenisao samo je tražio podrobnije informacije. Inače imali smo površne susrete sa prijateljskim kratkim kontaktima, imali smo nekoliko zajedničkih prijatelja i poznanika. Osim toga ja sam imao dobar image kod viših struktua (aha, terminologija još uvijek živi u meni!) kao kompetentan inspektor rada i čovjek iz Prave Sarajevske Raje i fakinluka. Smatrao sam da bi te moje relacije mogle imati upliva u Komitetu za izbor Prede. I bila je prijatna kafa u komitetu i moje zalaganje za mog najboljeg druga i Zarićevo, Mnogi su protiv njega Ziko jer je krut i prkosan, popričaj sa njim i vidi može li biti malo fleksibilan, i sam znaš da ponekad postoje preči razlozi i povodi……..
Nakon nedjelje dana nazovem Djordja Zarića i započnem, Jučer sam bio kući kod Prede, napravila nam Nadja kafu i pita Predu hoće li sa šećerom ili bez, a onda hoće li šećer unutra ili kocku, a on samo odgovora ma svejedno je Nadjo, Eto tako je Predo bio postao fleksibilan…….. Predo je bio izabran za Pravobranioca samoupravljanja.
Prije godinu dvije vidim u “Oslobodjenju” smrtovnicu Djordja Zarića i osjetim neku krivnju. Naime kada sam se bio vratio u Sarajevo (1996. ili 1997.) u jednom restoranu vidimo se Djordje i ja dok sam raspravljao sa nekim, a onda i napustio restoran sa tim nekim. Tada sam poslednji put vidio Djordja i nisam smio zaboraviti da ga pozdravim i da se rukujemo, tada.
Sa Predom sam se družio, na mahove veoma intenzivno. Pomagali smo se i često žvaljavili kod Miralema u “Vučku” sa našim opštinskim prijateljima. On je navijao za Sarajevo pa smo išli na gotove sve utakmice. Družili smo se i porodično. Ja sam uvijek mogao računati na njega i on na mene i to na najnesbičniji i najpožrtvovaniji način. Predo je bio uzorit muž i otac i sin. Ja nisam bio baš porodičan čovjek, kartao sam se često, vodio svoj Rajinski život,…..
Sjetiću se i dana kada je Predo dobio sina. Saznam tu divnu vijest i onda telefoni da mu udjem u trag. Miralem mi kaže dobro da si zvao, bio je maloprije ovdje i otišao u Zelenu dominu, a trebao bi kući. Zelena dolina je bio restoran blizu Vučka sa živom muzikom. Nadjem Predu tamo, bilo ga je uhvatilo, naručim pjesmu Moj Milane kad u vojsku podješ,  na pola pjesme odosmo iz kafane. Jedva sam Predu ubijedio da ja vozim kući.

Kada je Farma počela sa radom znala su moja polubraća dovesti mog očuha, a svog oca, na nekoliko dana da živi u prirodi i seiri na uspjesima svoje djece. Očuh se bio razveo od naše majke i živio je sam. I onda jednog takvog boravka umre moj očuh. Niti ja, a niti moja braća nismo znali šta da radimo, kojim redom i kako. Ja nazovem Predu i počnem sa, Predo umro mi je očuh, prekinuo me je odmah sa, Gdje, Na Farmi, odgovorih, Dolazim, reče i spusti slušalicu. Farma se nalazila u Hadžićima, 20 km od Sarajeva. Predo je došao “leteći”, pomogao je oko leša, te nam “nacrtao” slijed radnji za vjersku, muslimansku, sahranu. Predina punica, rahmetli Haša hanuma, bila je ranije umrla i sve je oko dženaze odradio Predo tako da je imao iskustva.

Kada sam ja napustio inspekciju i prešao u Gradsku upravu prihoda (1986.) prestalo je i druženje sa Predom. Povremeno bi se čuli, ponekad sreli kod Miralema u “Vučku”,… I onda dodje rat. Bio sam čuo da je Nadja otišla sa djecom u Čačak, a da je Predo ostao u Sarajevu i da radi. I onda valjda kraj jula ili august 1992., Ajda je bila napustila Sarajevo, tv-vijesti, Tanasijević Predrag, načelnik za Urbanizam, gradnju….. u opštini Centar je pobjegao iz Sarajeva, a u njegovoj kasi na poslu su nadjene karte Sarajeva sa ucrtanim logorima za Muslimane. Ja u to nisam nikad povjerovao.
Nakon rata sam saznao da je Predo prije nego što je napustio Sarajevo dolazio kod moje prve žene i ponudio joj da nju i Denu, našeg jedinog sina, izvede iz zarobljenog Sarajeva. Kada mu je porodica izbjegla u Čačak navraćao je skoro svakog dana kod “Vučka”, nudio se Miralermu da njega i njegove izvede iz Sarajeva, a i otišao je odatle preko Nahoreva za Čačak. Nikada nisam uspio kontaktirati Predu nakon rata.

Pišući ovaj Blog te često spominjući srbe kao napadače, dakle u veoma negativnom kontekstu, pitao sam se ne vrijedjam li ja time moje Srbe, prijatelje i umrle i žive i sve druge miroljubive i drage srbe. Razmišljao sam ovako, kako bih se ja osjećao da neko piše bošnjaci granatirali kuće, redove za vodu ili hljeb, školu,… da li bih se ja osjećao povrijedjen i uvrijedjen. Nisam doživio neki osjećaj povrijedjenosti ili uvrijedjenosti. Možda zato što smo mi navikli u bivšoj Jugi “prevoditi” nacionalne imenice i u kontekstima. Zna se koji su granatirali, ubijali,…. ne svi samo ovi ili oni. Osim toga ja se izjašnjavam kao Bosanac i moj maternji jezik je Sarajevski.

Tri stvari ću samo napisati pri kraju ovog sjećanja;
Jednom mi je Predo pričao u nekom kontekstu kako su se iz nekih Čačanskih sela znali čuti pucnji i proslave na neke važne dane iz četničke istorije, dakle preko 40 godina poslije Drugog svjetskog rata. Za mene je to bilo tada veliko iznenadjenje.;
Kada je Nadja, Predina supruga, prvi put srela u Čačku njegovu baku ili strinu ona je spontano rekla, Nisam znala da ima turkinja sa tako lepim plavim očima. Ova spontana i bezazlena rečenica iznenadjenja u stvari otkriva zlo sjeme jednog brižljivo uzgajanog koda zbog kojeg svakih nekoliko decenija pada nevina krv i dešavaju se nevidjena razaranja;
Nakon mog dugog i sadržajnog životnog iskustva mogu ustvrditi da su Sarajevski bošnjaci ili Sarajevski hrvati mnogo bliži Sarajevskim srbima ( ma gotovo su identični) nego što su to srbi iz Srbije sa njima. Ovdje mislim na odnose prema životu, istoriji, sistemu vrijednosti, načinu života, odredjenim duhovnostima (zajebancije, podvale, podmetanja,..), pogledu na budučnost,,…

Jednom smo Predo i ja imali neki posao iza Semizovca prema Olovu te svratili tamo negdje u jedan šoferski restoran da se odmorimo. Od tada Snegovi beli opet veju…. nosim u sebi za čitav život, pojma nemam zašto, bila je samo kafa i muzika iz nekog kasetofona i bila je zima sa snijegom.

Dolazio je često u Mliječni restoran VUČKO, kod MIRALEMA. Bio je jedan veoma prijatan, optimističan i duhovit čovjek. Rado smo ga sretali i primali u društvo, ja i moje kolege iz opštine Centar. Radio je u Valter Periću kao vozač – električar, znao je svoj posao i zujao po čitavom gradu na razne intervenicje. To je sve što znam o tom dragom Sarajliji, to i o njegovim provalama. Da, navijao je za Sarajevo pa kad bi ponekad, prije utakmice, navračao jedan još jači “bolesnik” Sarajeva, Halid Bešlić (Prodjoh Bosnom….), znao je “kančijati” sa njim do iznemoglosti.
Mliječni restoran Vučko nalazio se u u blizini Pionirske doline. Pionirska dolina je imala Sarajevski zoološki vrt, lijepo uredjenu prirodu i druge sadržaje tako da je bila veoma popularno odredište familija sa djecom, škola,….

Moje društvo iz opštine Centar koje se veoma često i godinama okupljalo kod Miralema sastojalo se od više općinskih funkcionera (bez ikakve prepotencije). Prijatnost objekta i raja, čuvena Miralemova expresso kafa, te jedno prijateljsko i relaksirajuće druženje i opuštanje mamilo nas je i činilo veselim. Često su se pojavljivale osobe koje su se iz kojekakvih razloga, nadanja i maštajućih prednosti patale u naše društvo. Tako se jednom bio pojavio i jedan pravnik, jedan mladji čovjek, sa providnim i bolesnim ambicijama.
Helem Pravnik je prema nama bio pušački raspoložen, ali se prema drugoj Raji u restoranu znao kurčiti igrajući se neke pravničke i kulturne veličine. To mu ta Druga raja nije praštala uzvraćajući mu raznim komentarima, šatrom, prigušenim podjebavanjima i ismijavanjima,… Ali Pravnik nije pridavao neku pažnju tome i nastavljao je po svome. I onda se Pravnik počeo hvaliti svima kako je skontao neku ozbiljnu vezu, neku zgodnu žensku koja je prije svega bila Sudinica. Sudinica, to ga je fasciniralo. Jedne prijatne ljetne večeri dodje Pravnik sa svojom Sudinicom kod Miralema sa veoma naglašenim vedžahatom i važnošću od samog ulaza u baštu. Miralem prihvati igru, primi par veoma srdačno i smjesti ga za jedan fin sto, malo diskretno sa strane muzike. Sudinica je bila lijepa i Sarajevski sredjena! Unutra u Restoranu sjedio je Djevrek sa drugom Rajom. Počeli su bili komentarisati vidjeno samo za sebe sa brzouzlaznom zajebancijom na račun Pravnika. I onda Djevrek iznenada ustane i posudi bijeli radni “konobarski” mantil te ode kao konobar do Pravnika i Sudinice, Merhaba, pozdravi Djevrek gledajući malo zavjerenički Pravnika, i dok se ovaj nije ni snašao upita ga, Šta*š ti, šta će ti Pička? “Jadna” Sudinica se prvo zagrcnula, zacrvenjela, a onda ustade i ode bez zadržavanja. Za njom je otišao i Pravnik.

Profesor dr. Kemal Hanjalić  bio je izabran za Gradonačelnika Sarajeva 1985. godine. Bio je to jedan fini gospodin, veoma obrazovan (tehničke nauke), poznat i cijenjen zbog svog rada i osobenosti i u odredjenim važnim inostranim krugovima. Ulogu Gradonačelnika prihvatio je prije svega kao jednu časnu i odgovornu funkciju.
Nekako u isto vrijeme bila je započeta izgradnja jedne veoma luksuzne stambene zgade u centru Sarajeva, u blizini kina Sutjeske. Zgradu će narod kasnije nazvati Karingtonka po milijuneru iz serije Dinastija. I onda su kadrovska djubrad počela nagovarati Gradonačelnika da se i za njega kupi stan u Kartingonki; pa on je prvi čovjek grada, pa treba da ima bolji stan, pa da stanuje blizu Skupštine Grada, pa …Kemal se otimao i otimao; pa ja se osjećam fino u mom stanu na Grbavici, pa ja se ne volim preseljavati to je belaj, pa moja supruga i djeca imaju tamo lijep socijalni život, ma dajte taj novoizgradjeni stan nekom drugom,…. i tako otprilike haj, haj, dok ga nisu slomili. Tada sam ja radio u Skupštini Grada i dobijao sam informacije iz prvih ruka. A lomili su ga i slomili kadrovi koji su i u korupciji, i u mitologiji, i u svakoj drugoj prljavštini ganjali hijerarhiju, bolje rečeno pokrivali se hijerarhijom. Jer kako će neki šupak nižeg ranga prigrabiti sebi bolji stan i od Gradonačelnikovog, prvo prvi Hadžijica pa onda ja, odnosno mi iz nižeg safa. Tako je to funkcionisalo.
I onda je narodu počeo “pucati film” zbog graditeljskih i arhitektonskih izdrkavanja, zbog osionosti graditelja – zatvore u nedogled granične ulice za promet,…… , zbog luksuza u opremanju stanova, …. Bilo je to u vrijeme budjenja demokracije, demokratskih medija, medijskih sloboda, senzacionalizama, povećanja tiraža,…..
I onda su graditelji, pod pritiskom javnosti, radili valjda neprekidno dva dana i dvije noći u nizu da bi zatrpali i asfaltirali granične ulice. I kad su to tako lijepo završili drugog dana nakon asfaltiranja dodje Djevrek sa ekipom, bio je učinjen neki krivi spoj u zemlji. Šta će kako će, mora se kopati, ko po živoj rani, jer gradjani i komšije prolaze tuda stalno ljuti i rezignirani i samo što su se malo smirili novo kopanje. I onda Djevrek čući pored rupe sa cigarom i gleda u čvorove kablova kad mu pridje jedan stariji gospodin i pita ga tužnim glasom, Pa što to pobogu opet kopate? Ma zatrpali smo nove civare, odgovara Djevrek i gleda u čovjeka sa “telećim očima”. Onda taj čovjek pridje dvojici – trojici gradjana koji su isto tako bili zastali i kaže, pa skuplje im je ovo kopanje od civara, jeble ih civare.
Ja se sada cerim jer mi je ovo veoma smiješno i zato što imam živu sliku te Sarajevske situacije.

Bilo je dugo toplo i sušno ljeto. Nedjeljno jutro, Baščaršija gotovo pa pusta, Djevrek na intervenciji, prolazi pokraj Begove džamije te zastane da se napije vode.
Na potezu od Slatkog čošeta ulicom Sarači prema srcu Baščaršije dolazi se do zatupljenog čoška zida koji ogradjuje Begovu džamiju. Na tom zidu od vajkada teče najbolja voda za piće, teče stoljećima kroz dvije cijevi, jedna pored druge, nikad se ne zatvara i niko se ne brine za nju.

Dužan sam autentičnu sliku!

E tog jutra, pošto je bila suša, voda je tekla samo iz jedne cijevi. I tako Djevrek pije vodu u komadima (moguće das je bio mahmuran) i pije kad primjeti nekog papka iza sebe te kad se napi okrenu se čovjeku i upita ga, Hoćeš li i ti piti vode?, Jašta ću, bi odgovor, Onda bih te zamolio kad se napiješ da vikneš Mehagi da zatvori vodu, vidiš suša je i treba vodu štedjeti, reče Djevrek, Ma hoću brate, samo mi reci gdje je taj Mehaga, odgovori čovjek, On je sa druge strane zida unutra pa mu vikni malo glasnije, završi Djevrek i ode pa se sakri u jedan ulaz u Saračima da vidi šta će biti.
Mehaga nije postojao i niko nikada nije zatvarao tu vodu, a onda ko bi to zatvarao i otvarao javnu tekuću vodu na vikanje gradjana, ali Djevrekove ideje su fascinantne.
“Papak” pije i pije pa kad se napi viknu, Mehaga zatvori, medjutim voda teče, Mehaga zatvori, viče glasnije čovjek, a voda teče li teče. Vikao je čovjek joše nekoliko puta nekad baš onako glasno, ali voda teče li teči. Ma jebem te gluha Mehaga, nek ti isteče sva voda, jebe mi se, ja sam ti fino vik`o ,završi “Papak” i ode.

Završit ću sa još jednom Halidovom sevadlinkom, Prolazi jesen,….

Krajem novembra ili početkom decembra 1990. godine osjetila se neka nelagoda u zraku, neka strepeća konspiracija u TP Marketi d.d., bolje rečeno u prostorijama rukovodstva firme. Nakon dva – tri dana sekretarica mi reče u povjerenju da je račun firme blokiran te da Nedjeljko (Predsjednik Poslovodnog odbora) i Palo Nevzeta (član PO za finansije i knjigovodstvo) pokušavaju cijelo vrijeme na razne načine ukinuti blokadu. To se krilo iz više razumljivih i opravdanih razloga. Ja sam tada bio član Poslovodnog odbora za neke druge oblasti.
Avdo Škaljić, direktor UPI Distributivni centar (DC – naš glavni dobavljač), dao je jedan naš akceptni nalog na izvršenje u iznosu od cca petomjesečnog ukupnog prihoda firme. Prije toga, Avdo je izradio Jovu Nenadića, našeg člana PO TP Marketi d.d. i uzeo mu jedan naš blanko akceptni nalog kao osiguranje plaćanja u jednom kupoprodajnom ugovoru sa minornim iznosom. Taj akceptni nalog je Avdo Škaljić falcifikovao te upisao taj enormni iznos koji je mogao značiti propast naše firme, firme sa ca 2300 zaposlenih i ca 300 prodavnica koje su bili glavni snabdjevač Sarajeva sa hranom.
I onda nakon desetak dana, mislim oko 10 decembra dodje Nedeljko kod mene i pita me, Možeš li ti kontaktirati advokata, Žarka Bulića, u vezi deblokade.
Ni jedna linija preko kojih je Nedeljko pokušavao skinuti blokadu nije dala rezultate, ni intervencije sa nekoliko Republičkih i Gradskih visokih pozicija, ni UPI koncern, ni prizivanje aktera svijesti i savjesti, ni nudjenje kompromisnih rješenja, ni savjeti nekih “vrsnih” pravnika i ekonomista… Avdo se svetio Nedeljku, imao je i on ledja, a UPI koncern je držao njegovu stranu. Mi iz Marketa smo tretirani kao pobunjenici. Bližio se kraj mjeseca, trebalo je isplatiti plaće radnicima, drugi dobavljači su postali uznemireni, bilo bi pogubno da firma u završnom godišnjem izvještaju prikaže blokadu računa,….
Žarka sam poznavao dugi niz godina, pozdravljali smo se više po Sarajevskom kodu prije nego što smo se bliže upoznali, angažovao ga za potrebe firme, znao nekad priupitati za savjet i bio sa njim u veoma dobrim odnosima. Žarko je važio za najsposobnijeg Sarajevskih advokata, moram zbog “politike” i ipak djelomičnog uvida dodati, u svom fahu.
Uzmem papire od Nedeljka, dam sekretarici da mi napravi po dvije kopije i vlastoručno parafira svaki primjerak te odmah odem tražiti Žarka.
Ziko ovaj spor dobijamo, da bi ga dobili prije Nove Godine treba da obezbjediš kratke rokove na Sudu udruženog rada, imat ćemo dva ročišta, bile su Žarkove konstatacije nakon što me je saslušao te pregledao papire. Rekoh da mogu gotovo sa sigurnošću ozbijediti kratke rokove, predložih mu nagradu koju on prihvati sa zadovoljstvom, dogovorismo se da mi sutradan dostavi broj predmeta sa Suda ćim preda zahtjev.
Sutradan odem sa brojem predmeta prvo kod Drine Fadila, predsjednik Suda u Šenoinoj, odmah je nazvao kolegu na Sudu udruženog rada i zamolio za rokove. Molim te shvati da se radi o firmi sa preko dvije hiljade radnika, njihovim plaćama, snabdijevanju grada i vidi da predmet riješava neki dobar sudija, ne smijemo dozvoliti neke demonstracije ili štrajkove u gradu zbog kašnjenja ili pristrasnosti Suda, bile su mudre i očekivane riječi mog dragog Drine Fadila! Odem zatim kod Karić Raifa, sekretara Uprvanog suda BiH čije su se kancelarije nalazile u istoj zgradi gdje i Sud udruženog rada. Raif je otišao u pisarnicu, vidio kojem je sudiji signiran naš predmet te otišao kod te sudinice i intervenisao odmah. Dobio je bio čvrsto obećanje o najkraćim mogućim rokovima. Nazvah Žarka te onda odoh sa “Burazerom”, Šaban Salčinović, u restoran Taverna kod Mladje na Vracama.
U prvi mah doživjelo se veliko olakšanje u firmi, bio je učinjen prvi ozbiljan korak u deblokadi, vjerovalo se autoritetu Žarka Bulića i njegova izjava da dobijamo proces uzeta je kao “riješena stvar”. Ta izjava je zaslijepila večinu koja je preskčola dio njegove izjave da će biti dva ročišta. I onda nakon prvog ročišta, razočarenja, pojačane strepnje, osjećaji neprijatnosti, nesigurnost, nadanja,… počeli smo bili sakupljati pazare u gotovini kako bi smo mogli isplatiti plaće, umirivali smo aktivno druge dobavljaće,…
Nakon prve odluke Suda DC je imao pravo prigovora ili žalbe u roku od 7 dana. DC je čekao poslednji dana roka za žalbu, Nedeljko nije izdržao otputovao je negdje na ranije rezervisani višednevni doček Nove Godine,… I bi poslednje ročište na Sudu, Žara, Karić Raif, Palo Nevzeta, i ja. Iz DC-a niko nije došao, Sudinica konstatira stanje i diktira Odluku o skidanju blokade. Palo Nevzeta odlazi žurno sa Odlukom u SDK, Žara i ja se zahvaljujemo Raifu koji ostaje na poslu, dajem Žari nagradu, rastajemo se uz čestitke za Novu Godinu. Šaban je bio rezervisao apartman i sto za doček Nove Godine u hotelu Igman na Igmanu, bili smo on i ja sa našim suprugama, glavna zvijeza proslave bio je Zvonko Bogdan.

Ovdje sam namjeravao staviti sliku nekadašnjeg Hotela Igman, ali je ne nadjoh. U traženju odlutah na poslijeratne slike Olimpijskih objekata, uzbudih se i uznemirih se, naidjoh na Klixov prilog o Muzeju Naših Zimskih olimpijskih igara, pogledajte ga.

Žarko Bulić je bio rodjeni advokat, advokat par exellance. U njemu su se sjedinili urodjeni talenat, izuzetno oštroumlje, kompjutorske reakcije, a onda i teoretsko-historijski-aktuelno poznavanje propisa, sudske prakse i “važećih” ljudi. Ove konstatacije i moje ubjedjenje o Žari kao najboljem advokatu kojeg sam upoznao za mog života temeljim i svakodnevno prateći razna pravovanja i razne pravne procese u BiH, Hrvatskoj, Švedskoj,…. gdje advokati kao manekeni i šminkeri defiluju medijima te šire nejasnoće, nesigurnost, dvojnost, zbrke, gluposti i zavrzlame te stalno bježe u političke vode ili trač.
Od ovog negativnog konteksa izdvajam švedskog advokata Thomas Olssona iz Štockholma, koji me u svim medijskim istupima podsjeća na Žaru!
Poznavao sam najmanje dvojicu njegovih advokatskih pripravnika koji su u njemu gledali “Dragog Boga” struke. Bilo je sudija koji su se radovali predmetima u kojim je učestvovao Žara, tada nije bilo lutanja odnosno problema sa esencijom slučaja ili formulacijama.
Svi naši poslovni kontakti završavani su sa jasnim, kratkim i konciznim odgovorima.
Bilo mi je drago kada sam po prelasku u UPI RO Trgovina promet na malo saznao da je Žarkova kancelarija od ranije bila angažovana od firme u postupcima naplate potraživanja, dugova. Nevzeta je bila veoma zadovoljna sa uslugama njegove Kancelarije.
TP Marketi d.d. je krajem 1989. angažovalo jednu firmu da snimi stanje vlasništva naše tvrtke u nekretninama. Nakon dobijenog detaljnog izvješća za sve naše mnogobrojne objekte odlučili smo angažovati advokate radi uknjižbe prava vlasništva. Bilo je preko 300 objekata, to nisu bili jednostavni postupci – tražili su mnogo znanja i strpljenja.
Ovdje ću se sjetit jednog kurioziteta. Imali smo više poslovnih prostora u onom tada novom i ogromnom naselju Alipašino Polje. Ni jedan objekat kao ni cijele zgrade nisu bili uknjiženi. Investitor nije imao sredstava da uplati neki obvezni doprinos od 1% od vrijednosti investicije, jedan ogroman iznos, koji je uslovljavao tehnički prijem objekata. Zvanični tehnički prijem nije bio izvršen pa se ni uknjižba nije mogla izvršiti, medjutim političarima se žurilo zbog neke prigode da se naselje useli pa su stanovi i poslovni prostori stavljeni u upotrebu i bez propisanog okončanja postupka izgradnje i upotrebe objekata. Doprinos nikada nije bio uplaćen.
Ja sam u svim prilikama gdje se ukazivala mogućnost uvijek koristio “Sarajevsko pravilo trojno” tako smo i ovog puta angažovali tri advokata, jednog srbina, jednog hrvata i jednog muslimana.
Žarko je odradjivao svoj dio posla kao Žarko. Izvještaji njegove Kancelarije, za razliku od ostala dva, su bili u rokovima, kratki, jasni, odredjeni i sa preciznim slijedovima radnji i rokova.
Na žalost rat je prekinuo ovaj važni posao za TP Marketi d.d.
I onda dobijem kćer u ratnom Sarajevu, izbjeglištvo, Švedska, razvod bračne zajednice, borba za starateljstvo nad kćeri, jebeni švedski propisi i praksa, sam, despomoćan, sjetim se Žarka i pošaljem mu nekako fax ili pismo, godina 1995. Nakon valjda dvije tri nedjelje, prije nego što sam počeo gubiti nadu, dobijem odgovor. Žarko je poslao pismo preko svoje kćerke koja je tada boravila u Beču. Bile su skoro tri strane, mislim rukom pisane, nisam baš siguran. Konvencije, medjunarodni ugovori,…. tačni nazivi sa datumima, nekoliko odredaba sa brojevima i insertnim tekstovima. Osjetio sam se bio kao Rambo sa onom novom ogromnom puškom. Više nisam bio sam, bespomoćan,.

Moja kćer Ajda, takodjer u Beču!

Uspio sam bio napraviti i dva proceduralna prejudikata, shvatio sam bio da moram malo ohladiti svoju Bosansku glavu, dobio sam bio sva roditeljska prava prema Konvencijama.
Sa Žarkom nisam nikad ni kafu popio, svi naši susreti bili su poslovni tako da ga i ne poznajem privatno.
Žarko je bio čitav rat u Sarajevu.
Sarajevski advokat Žarko Bulić umro je 2016. godine
Uobičavam nekim Youtube muzičkim prilogom obojiti i namirisati moje drage Sarajlije na ovom mom blogu. Za Žarka moram pogadjati prilog. Izabrao sam Jean Gabina 

Upoznali smo se u Gradskoj upravi prihoda grada Sarajeva kada je došao iz SDK (Služba društvenog knjigovodstva) za zamjenika direktora Uprave u osnivanju. Ja sam bio pomoćnik direktora za deset opštinskih odjeljenja.
Bio je zasigurno najčestitiji čovjek sa kojim sam radio, družio se i prijateljevao. Izuzetno kompetentan, radan i uvidjavan. Veoma često nastavljao je raditi poslije radnog vremena. Odijelo, besprijekorno ispeglana kosulja i kravata, elegancija, kultura bili su njegov normalni image, on je bio takav ”original”. Veoma porodičan čovjek, Vlatka, Dario i Ivan imali su najboljeg muža i oca.

Suradjivali smo veoma tijesno. Moja temeljita iskustva iz rada Uprave prihoda opštine Centar i njegova makro ekonomska znanja i iskustva kohezirali su na korist Gradske uprave, poreskih propisa, propisa organa uprave te svakodenevnog rada i upravljanja. Kao saradnici, kolege i profesionalci, veoma smo se respektirali i maksimalno uvažavali.
Željko i ja smo pored ostalog ”kompjutorizirali” Gradsku upravu prihoda!
Putovali smo u Mostar, Novi Sad i Zagreb, posjetili respektivne uprave prihoda i njihove kompjuterske servise, zorno pratili prezentacije, pitali i diskutovali, pisali, prikupljali materijale i onda pravili analize u Sarajevu.
Ovdje moram ne samo spomenuti nego i istači da je sa nama uvijeki u svim sastavima putovala Pecelj Bosiljka, poreski knjigovodja sinteticar Odjeljenja opstine Centar Sarajevo. Poresko knjigovodsvto je bilo veoma složeno i komplicirano; porezi, doprinosi, takse,…. po raznim nivoima i sa raznim udjelima,…. Gospodja Bosa je najbolje znala kako konkretno živi operativna struktura svih društvenih obaveza, prihoda, raspodjela, davanja,…..
Zagreb je bio otišao najdalje u komjuterizaciji rada i podrške radu općinskih poreskih službi. Zagreb je imao CAOP (Centar za automatsku obradu podataka) i direktora, sada već legendarnog Boris Sakača . Sjećam se posjete CAOP-u i odjelenja za spas podataka u slučaju nestanka električne energije. Bile su to dvije ogromne specijalno izgradjene sale sa mnogo velikih specijalnih akumulatora. Kada se danas sjetim tih akumulatora gotovo se prepadnem brzine razvoja tehnologije ili moje starosti. Bila je to valjda 1988. godina.
Mi nismo mogli kupiti postojeće programe Caopa, trebalo ih je prvo uskladiti sa BH-a propisima, organizacijom Uprave te zahtjevima korisnika prihoda. To je bio veoma sveobuhvatan i složen postupak kojim je rukovodio Željko.
I onda, kada su poslovi bili privedeni kraju, trebalo je zvanično verifikovati uradjeno te utvrditi osnove ugovora izmedju CAOP-a i GUPS. Boris Sakač i njegova pomoćnica, za poreze, zvala se Vlasta (izvinjavam se, zaboravio sam prezime), bili su došli u Sarajevo. Završetak uspješne posjete upriličili smo u bašti restorana Lovac, jedne subote, jednog ljetnog dana. Bili smo, naši gosti, Željko i ja.
Bio je to restoran sa najboljom mogućom gostinskom baštom. U prednjem dijelu bašte zidani gril tlocrta cca 3×5 m. oko kojeg su na barskim stolicama mogli sjediti gosti, Vrh zida bio je obložen lakiranim drvetom gdje se posluživalo i udisalo, gril je bio unutar dužeg zida okrenut prema bašti, a bašta se sastojala od 5-6 uredjenih, kultivisanih i uzgajanih cvijetnjaka, ružičnjaka, mirisnjaka. Izmedju niske jabuke i….i stazice od rizle. U svakom tom ružičnjaku bio je sto za 8 do 12 gostiju, šareni zasjeni i suncobrani,… Zgrada restorana je bila Austrougraski model sa svim svojim unutrašnjim i vanjskim ljepotama.

Današnja bašta restorana Lovac.
Restoran je otvorio i držao Gafić Nedžad, Džadjo, vlasnik isto tako poznatog restorana Bujrum. Bio sam dugogodisnji prijatelj sa Džadjom, a onda igrao sam često remija (kartali se) sa mojom rajom i u Bujrumu, a i u Lovcu, ali ne u bašti.
U Lovcu smo igrali karte u jednoj velikoj praznoj baroknoj sali visokih plafona za možda 50-60 gostiju, stolovi su imali bijele platnene stolnjake, nastolnjake i salvete, jedan zid je bio čitav u ogledalima. Felini na sceni, reklo bi se.
Oko ugošćavanja naših gostiju bio sam se dogovorio sa Dzadjom, start, pita zeljanica sa domaćim mileramom, rulet gril, salate, pića, tufahije za dezert, begova čorba u pričuvi i onda konobar Eno. Rulet gril su izmislili, mislim, sarajevske akšamlije, meraklije, jolpazlije; cijelo vrijeme gost dobija netom grilade, vruće i mirišljave, po želji ili redom, 2-3 ćevapčića pa zatim jedne raznjiće, pa zatim malo brizle, pa zatim malo bubrega, pa zatim … i tako dokle gost ima snage i volje da jede. Eno je bio konobar koji je imponovao svojim držanjem, profesionalnošću i izgledom.
I bila je subota, divan sunčani sarajevski dan, kraj juna – mislim, podne, ušli smo u baštu, primljeni sa najtoplijom Dzadjinom dobrodošlicom, izabrali sto, oćutjeli mirise cvijeća, vatre sa grila i mislim hljeba iz Jerlagiceve pekare (u blizini) i onda dodje Eno bezprijekorno sredjen ali sa modricom ispod oka. Ta modrica je postala šlagvort susreta i ”sarajevskog kančijanja”; ”sigurno neki gost nije platio”, ”ma bilo je više gostiju jer je Eno korpulentan”, ”ako padne kiša (nije bilo šanse jer je nebo bilo bez oblaka) savjeti našim zagrebačkim gostima da ne trče od stola”, …. Boris se javio iz Zagreba zahvalio se na posjeti Lovcu koju će pamtiti za čitav život kako zbog ambijenta i roštilja tako i zbog modrice! Boris im i ruskog porijekla pa ćemo mu ovom prilikom pokloniti hit Million Allich Roz

Ovdje se moram sjetiti Koste Latinovića. Njega sam bio zaposlio u TP Marketi d.d. da organizuje i vodi Mini kompjuterski centar za kalkulacije i knjigovodstvo. Centar smo bili izgradili o opremili u sklopu supermarketa Maxi. Kosta je odradio posao fantastično. Znao je svoj posao do srži, bio veoma profesionalan u svim relacijama, odgovoran,…. I onda dodjem ja u Lovac, ljeto 1996 godine sjednemo u jedan ružičnjak, bilo je prijatno vece. Živa muzika; harmonika, gitara, bas; kružila je od ružičnjaka do ružičnjaka. Dodje muzika i kod nas i neko upita, možemo li otsvirati jednu pjesmu za mog direktora, podignem glavu i ugledam basistu, bio je to moj šef kompjuteraša, moj Kosta Latinović. Bio je čitav rat u Sarajevu, muzikom se bavio pasionirano kao i kompjuterima, to nisam znao, sada je zaradjivao svoj hljeb svakidašnji svirkom. Googlao sam ga prije nekoliko mjeseci našao poslednji trag u Beogradu. Trag je bio prilično bajat i bez interakcija. Živio Kole i neka te sreća prati!

Ugovor izmedju Uprave prihoda i Caopa potpisan je u novembru iste godine. Sistem je startao u fazama, funkcionisao i odgovorio postavljenim zahtjevima, predstavljao veliki napredak u radu te otvorio nove perspektive u razvoju Uprave.
Gradska uprava prihoda Sarajevo formirana je od deset postojećih Sarajevskih opštinskih uprava prihoda, naravno u hodu, s ciljem bolje i jednakije funkcionalnosti, ekonomske, stručne i drugih racionalnosti, jačanja jedinstvenog finansiranja Grada,..
Željko Ščitinski je bio nositelj poslova na unutrašnjem planu i najzaslužniji je bio za stvaranje jedne živuće, logične i racionalne finansijsko-upravne strukture, cjelovite Uprave prihoda!
Željko i ja smo radili zajedno u Gradskoj upravi cca 2,5 godina. Nakon mog prelaska u UPI ostali smo prijatelji ali se nismo stigli družiti. On je kasnije prešao u Republicko ministarstvo za finansije gdje je bio Glavni republicki inspektor finansija.
Zeljko je bio veoma društven, navijajo je za Sarajevo, ja za Želju, išli smo redovno na utalmice Sarajeva, volio je druženja, restorane i muziku, pjevao je fantasticno Verdijev Hor jevreja iz opere Nabuko , znali smo zapjevati i Ne vredi plakati , te Siromasi , te,….
I onda, Sarajevo, rat, 13 juni 1992 godine, prije podne sam dobio kćer, moju Ajdu, a navečer sam na vjestima saznao da je Željko Ščitinski poginuo na putu od posla do kuće, pogodile su ga bile krhotine neke granate na Bjelavama. Moja najjača, najdublja spontana reakcija bila je, Dragi Bože što poginu tako dobar i ispravan čovjek.
Ajda je napustila Sarajevo sa svojom majkom i sestrom 18 jula (imala je 35 dana). A ja sam sve ono sto je ostalo iza nje, limun, praškovi, lijekovi,…???? odnio Željkovoj kući za  Ivana (4 godine) i Daria (9 godina) , Kada sam se bio vratio u Sarajevo, 1996. godine sreo sam Vlatku i Ivana, Ivan je bio Željkova kopija.

Bili smo komšije preko 10 godina u Štrosmajerovoj ulici preko puta Katredrale iznad Varteksa. Braco je bio jedna specijalna osobenost sa rijetkom energijom, poslovnošću, kreativitetom, komunikativnošću, inspiracijama,… velemajstor provala, podvala, zajebancija… umjetnik življenja života, vječiti optimist, a onda i Sarajlija po svaku cijenu.

Kada sam preselio u Štrosmajerovu 10 (mislim 1975.), nisu mu baš cvjetale ruže. Bio se po drugi put oženio, dobio sina, prijevremeni penzioner, supruga domaćica. I onda počeo je držati skolski bife u Drugoj gimnaziji zajedno sa Bahrom, svojom suprugom. Učenici i profesori su bili veoma zadovoljni, onda je proširio bio posao i na Prvu gimnaziju, jedno vrijeme i u nekoj školi na Ilidži, bio je postao tražen. Radio je cijele dane i onda kad dodje kući vodio poreske knjige, znao me je zvati i kad sam bio zaspao. Od njega nije bilo odbrane, znao je razbiti sve neprijatnosti i gardove sa jedinstvenim provalama,
I onda jednog ljetnjeg dana neko zvoni na moj interfon. Ja nisam volio nenajavljene goste pa sam na zvonjenje uobičavao aktivirati interfon i čekati da prepoznam glas, ako bi mi odgovaralo javio bih se i otvorio stubišna vrata. Tako i tog ljetnjeg dana. Prvo nije se čuo nikakav glas, onda nakon valjda trećeg zvonjenja čujem Bracu, Ja sam komšija, znam da me čuješ, možeš li sići dole da ti nešto pokažem i da mi daš savjet. Ja ne odgovaram 2 ili tri puta, mislim da me hoće prevaiti samo da sidjem dole. Onda Braco kaže, Komšija ako odmah ne sidješ idem sutra Predsjedniku opštine da te prijavim da si me učio varati na knjigama (poreskim), i onda kaže, valjda sedmi put. Komšija Ade mi (njegov mali sin) trebaš mi, sidji dole važno je. I ja sidjem smijući se k´o idiot. Odveo me je u obližnju Jelića ulicu, broj 2, gdje se nalazila jedna prilično trošna dvospratna zgrada sa podrumom, bolje rečeno polupodrumom, razvaljenih vrata. Sve je bilo odavno zapušteno, prostor poplavljen do visine polovice zidova, otpad, smeće… Može li se gradjevinski napraviti ovdje restoran, bilo je prvo pitanje. Ja sam tada gradio farmu u Hadžićima sa svojom polubraćom pa je Braco pretpostavljao da ja imam znanja o graditeljstvu. Može, odgovorih mu, biti će skupo najviše zbog izolacija i potrebne visine za ugostiteljski objekat. Mogu li dobiti dozvolu da od ove zabokrečine napravim restoran, bilo je drugo pitanje. Najvažnije su ti prvo saglasnosti stanara, onda namjena lokala, a nakon toga trebalo bi da ide svojim tokom, odgovorih mu. Znam, kada smo se rastajali uz neke budalaštine, da sam mu iskreno rekao , Cober (Braco), neka ti je Bog na pomoći.
Jednog dana nakon 2-3 mjeseca sretnem Bracu i pitam ga šta ima, ne misleći na Jelića ulicu, a on kaže, dobio som saglasnost svih stanara osim jedne stanarke njoj ću morati dati dvije kile kafe. Tada je bila velika nestašica kafe, a Cobra je imao izvor iz Italije sa pakovanjem kafe u zrnu od jedne kile. I onda je on išao od stana do stana objašnjavao stanarima kako je dobro i za njih da se podrum sanira, sto je bila velika istina, obećavao da iz budućeg restorana neće biti nikakvog uznemiravanja, što se pokazalo tačno te na kraju tutnuo bi sagovorniku kilo kafe u znak prijateljstva, a u stvari neke garancije da se ne predomisli. Opština je pokazala razumijevanje da se društvena zgrada sanira Bracinim parama, ali se kasnije izdrkavala na centimetrima, minutama,…. I tamo je bila popularna kafa.

Ovdje moram ispričati jedan vic koji je u inspekciji gdje sam tada radio, ispričao kolega inspektor, Rade Lojpur, moram napomenuti i njegovo ime jer je za sve kolege bilo veliko iznenadjenje da naš preozbiljni kolega ispriča takav vic! ;
Na italijansko-jugoslovenskoj granici šetaju dva graničara svaki sa svoje strane. Talijanu bilo dosadno pa započinje zajebanciju i počne se rugati jugoslovenu; Vi nemate kafe, vi nemate kafe, vi nemate kafe,…; kako će jugosloven odgovoriti na provokaciju, razmišlja i razmišlja, talijani nisu imali nikakvih nestašica, ali se sjeti pa počne uzvraćati; Vi nemate socijalizam, Vi nemate socijalizam, Vi nemate socijalizam,,,,,; talijan razmišlja i razmišlja kako da odgovori pa se i on sjeti te počne vikati; Mi imamo komunističku partiju pa ćemo imati socijalizam, Mi imamo komunističku partiju pa ćemo imati socijalizam,….. i onda brzi odgovor jugoslovena; Pa nećete imati kafe, Pa nećete imati kafe,…..

Ganjajući papire i radeći u školskom restoranu započe Braco i sa renoviranjem i rekonstrukcijom restoranskog prostora. I danas imam teško da shvatim kako je Cober stigao na sve; rad, vodjenje, upravljanje i kontrola rada dva skolska bifea (?); ganjanje papira za Jelića, banke (2), uprava prihoda, angažovanje radnika, nabavke materijala, inspekcije, konsultacije iz ugostiteljstva,… razni majstori, projekti, ponekad igranje remija i još je i sam radio na renoviranju.

Restoran Bašbunar  bio je otvoren i radio fantastično; pića i hrana najboljeg kvaliteta; cijene usluga, računi, kusur,…morali su uvijek biti tačni; higijena, red, ventilacija i uredjenje na najvišem nivou; konobar je uvijek zujao jer su pepeljare morale biti čiste poslije svakog prvog opuška, za goste jedan od prvih bežičnih telefona u gradu,, a i onda uvijek lagana atmosfera, Braco je svojom duhovitošću začinjavao sve kontakte sa i izmedju gostiju. Ubrzo je startala i živa muzika. Dugo je najviše bila svirana pjesma Tebi Kod Brace je bilo i veoma sigurno za goste.
Često smo znali igrati nočne partije remija, družili se uz čuveni Bracin expreso ili neko bosansko jelo, proslavljali,….
Tu sam proveo popodne i noć kada je praktično počeo teror i ubijanje Sarajeva, doživio prvo totalno granatiranje.

Braco je ličio na Totoa  čuvenog italijanskog komičara, znao je reagovati ili nastupati iz stvarnih tipično sarajevskih karaktera tako uvjerljivo i sugestivno da se druga strana morala pitati, šta se desilo gdje se nalazi ili koja je to sad relacija.
Jednog ljetnjeg dana stojimo Šemso (Šemso Turkić), Braco i ja kod Katedrale i nešto pričamo. Ugledali smo bili jednog dobro starog gospodina sa štapom koji je išao tako što bi napravio nekoliko koraka pa stao da se odmori. I tako dodje on do Brace. Braco je pušio i postariji gospodin ga zamoli da pripali cigaretu. I dok je on pripaljivao pita ga Braco mrtav ozbiljan kao neki strogi komšija, ljekar ili rod, Znal tvoj tata da ti pušiš? Čovjek podiže glavu, pogleda ga te nastavi svoj put prema apoteci Prvi maj(?), kad god bi stao okretao bi se i gledao u Bracu. Šemso i ja smo umirali od smijeha medjutim čovjeku ništa nije bilo jasno.
Raspiše Braco oglas za radnika u kuhinji i kada je bio izabrao jednog kandidata pojavi se jedan veoma visoki mladić koji je insistirao da on dobije posao i nije vjerovao Braci da je već bio zaposlio nekog. Mladić je bio toliko uporan da Braco nije mogao da ga se rijesi. Onda Braco odluči da spasi sebe tako što će i nasamariti svog prijatelja Šemsu, Evo ti adresa aščinice na Baščaršiji, javi se Turkić Šemsi, to je moj veliki prijatelj i vlasnik aščinice, on treba radnika, reče i pruži papirić mladiću. Budi malo uporan ako ti kaže da ne treba radnika jer on je tako malo oduran, Samo budi uporan, naglasi Braco nekoliko puta. Šemso je imao objekat u starom dijelu grada, njegova radiona je bila veoma niska jer se nisu dozvoljavale rekonstrukcije starih historijskih objekata. I dodje taj veoma visoki mladić kod Šemse i kaže, Poslo me vaš prijatelj Braco da me zaposlite, Šemso nije trebao radnike, a mladić nije ni mogao raditi kod njega zbog visine. I onda trajalo je to, mladić insistira na sve moguće načine, a Šemso ne treba radnika, smije mu se od besvjesti zbog Brace, ali neće da uvrijedi momka. Na kraju odvede Šemso mladića u radionu i pokaže mu visinu radione te mu objasni da i ako bi trebao nekog radnika on ne bi mogao raditi kod njega zbog visine. Na kraju Braco je ipak našao neki posao za mladića u jednoj sarajevskoj pekari.
Raspiše Braco oglas za živu muziku. Šemso Turkić promjeni glas pa se javi kao neki muzičar. Pita ga Braco, Koji repertoar svirate?, Ja ne dijelim muziku, dobra muzika je dobra bez obzira na repertoar, bio je odgovor, Koliko vas ima u sastavu?, Ja sviram sam, meni niko ne treba., Šta sviraš?, Ramoniku., Aha, a koje pjesme sviraš uglavnom?, Mujo kuje konja po mjesecu., I koje još? Ima ih još., Ma koje?, Ma znao sam još jednu ali sam je zaboravio, ma ja sam sluhista, ja mogu svirati svaku melodiju. Pa šta hoćeš ti sluhisto da mi cijelu noć sviraš Mujo kuje konja po mjesecu, jesi li ti normalan?. Braco krhnu slušalicu ljut ko puška, Ja idiota majko moja, pjevao bi cijele noći samo Mujo kuje konja po mjesecu.
Braco je bio uvijek čupav i često bi bio upitan što se ne počešlja. Jednom ga Ćićo, Mastilović Slavko, upita u noći, usred remi partije, Izvinite gopson Braco ćime se vi češljate ? Petardom, bio je Bracin spontani odgovor.
Najčešći igraći remija sa Bracom bili su: Ljumanović Murat – Mušo, Pavlović Zdravko – Kljaja, Mastilović Slavko – Ćićo, Turkić Šemso – Šemso i ja.
Jednom u toku remi partije kaže Šemso meni, Ziko, znaš li ti da ovo nije pravi Braco, pravi Braco je bio lafčina, ali su ga zamijenili u porodilištu. Jest, prava istina, odmah se nadovezuje Braco mrtav ozbiljan, kakva sam ja lafčina bio samo su me zamijenili u porodilištu. I sad onaj lažni Braco neće da se opet zamjenimo.
I onda svake nočne partije u Bašbunaru nestajao bi Braco oko četiri sata po ponoći i ubrzo se pojavljivao sa vručim kiflama iz Jerlagićeve pekare, tražio od nas da mu platimo kifle, a mi od njega prvo da vidimo račun.
Jedne subote nadjemo se Kljaja, Ćićo i ja da bi igrali karata. Četvrti (?) nije bio došao i onda se neko od nas sjeti da je Braco sam kući, ali i da se bio posvadjao sa remijašima i reko da neće nikada više igrati karata. Čičo kaže, Samnom se pomirio sutradan, ja kažem, Samnom se pozdravlja ko da i nije bio ljut, a Kljaja će, Znači samo se samnom nije pomirio i smije se. Hajmo, reče Kljaja, odosmo do Bracinog stana i zvonimo niko se ne javlja, onda Kljaja zalupa po vratima onako muški kad javi se Braco, Ko je?. Ja Cober, odgovara Kljaja, Ko? pita Braco ponovo, Ma Kljaja, hajde sa svima si se pomirio osim samnom, to nije fer Braco, Ćićo i ja se smijemo, otvaraju se vrata, Braco u pidžami sa kezom od uha do uha,…..Naravno igralo se karti.
Bio je specijalan odnos izmedju Muše i Brace. Mušo je bio najozbiljniji od nas, kad bi igrao karte bio je veoma udubljen i koncentrisan, imao je veoma prijatan i zarazan osmijeh na Bracine provale. Braco ga je znao pitati, Ideš li ti Mušo, Jel moj red, uzvratio bi Mušo, Ma nije, samo te onako pitam, završavao bi Braco. Ili Bracu ide karta, ima hand u ruci, a Mušo koncentrisan gleda samo u svoje karte, onda Braco pravi zaledjeni “ludjački” kez i gleda u Mušu, Mušo ga ne primjećuje, mi se svi počnemo smijati i onda se Mušo “probudi” ugleda Bracu i stavi svoje karte na hrpu, onda će Braco, Ne možeš se sada otpisati., Pa zar nisi hand pita Mušo, Otkud ti to, odgovara Braco, onda Mušo skuplja karte nazad i pita ko je na redu, pa Braco, odgovara neko od nas, a onda će Braco, Izvini Mušo izgleda da sam ja ipak hand i handira….Mušo, ćim vidiš da se ja kezim bacaj karte i ništa ne pitaj, to ti je znak da sam hand, nastavljao bi savjetovati Braco. Znalo se dešavati i lažni kez, ali bi onda Braco bio atakerad od sviju nas.
Jednom smo Kljaja, Čićo, Šemso, Braco i ja započeli kartanje kući kod Brace u petak navečer i igrali cijeli vikend. Braco i Šemso su igrali po pola. I onda nedjelja noć, treća neprospavana noć zaredom, Šemso mora na posao u ponedeljak rano ujutro, radio je u Hitnoj pomoći; Braco evo ti moj tal za sljedeću partiju, ja idem malo prileći do posla, reče Šemso i leže na kauč pored nas. Samo što je legao zaspa. Poslije prvog dijeljenja nakon toga, dakle nakon samo pet – deset minuta, budi ga Braco i govori; Šemso, Šemso, uvalili smo se, ako ćeš nastaviti daj tal za novu partiju. Neću igraj sam, odgovara Šemso i okreće se na drugu stranu. Mi se naravno provaljujemo od smijeha. Moram napomenuti da se nije radilo o nekoj prevari, Braco i Šemso su bili preveliki prijatelji za to.
Štrosmajerova je bila ulica za pješake, centar grada i uvijek puna ljudi tako da su se kontejneri sa smećem praznili kasno u noć. Kontejneri su bili metalni i njihovo pražnjenje je prouzrokovalo enormnu buku. To je Braci išlo na živce pa se bunio od komunalnog preduzeća do opštine, inspekcija i milicije, ali pomoći nije bilo. Pokušao je Braco postići neki dogovor sa radnicima čistoće, ali oni ga nisu fermali nego su počeli još jače otresati kontejnere, I onda u “čistoćinim noćima” napuni Braco nekoliko plastičnih vrečica sa vodom pa kad dodju radnici ispod njegovog stana bombarduje ih iz svojih mračnih prozora.
Početkom sedamdesetih otišao je bio Braco na rad u Švicarsku, dobio dobar posao, dobra primanja, fin stan koji je dijelio sa jednim kolegom (nije bio sam!), ali se nakon nekoliko mjeseci vratio nazad. Nisam mogao bez Rajovsa, komšija. Pričao mi je to dva puta. Nisam ga mogao razumjeti dok se ja nisam našao u sličnoj situaciji, ali ja sam imao stvarnost za utjehu, moje Rajvosa je nestalo, Bracino je živjelo.
Bracu smo ponekad zvali i Tata, naročito Šemso. Bio je stariji od nas, brinuo se o nama i uvijek se odnosio zaštitnički prema nama. Sjećam se da je on natjerao Šemsu da otvori prvu uličnu baštu u Štrosmajerovoj ispred našeg ulaza. Šemso se opirao, ali je morao popustiti jer od Brace nije bilo odbrane. Braco mu je sredio sve priključke, pomagao oko papira i obavezao se da mu vodi poreske knjige i to besplatno. I onda kafenišemo mi kod Šemse, Braco mu traži dokumentaciju za poreske knjige, a Šemso kaže, Kakva dokumentacija, nema je mora da je čistačica bacila ili Šta ja znam ja nisam odgovoran za knjigovodstvo ili Jesi li ti sam rekao da ti primaš odgovornost za poreske knjige, ja nemam ništa sa njima, i onda diskutuje sa drugim gostima,….

Sječam se i poplave iz mog stana. Probudi me Braco pred zoru. Voda je tekla iz moje kuhinje u kuhinju (ispod) naše drage teta Dare Godler. Nas nekoliko nije stizalo pokupiti vodu peškirima. Bilo je nekoliko fleka na plafonu i u stanu ispod, kod Efraima Kurtagića takodjer. Braco je na sebe preuzeo saniranje štete (ja sam naravno finansirao) i komšijskih relacija, stvarno je bio ispao Laf. Ja i moja familija smo se nakon toga bili zbližili sa “pozdrav” komšijama te osjećali mnogo prijatnije živjeti u zgradi!
Ovdje ću se sjetiti da je Šemso volio slušati pjesmu, Nema te više Alija . Braco je često naručivao tu pjesmu kad bi Šemso došao u Bašbunar. Sjetit ću se i provale; Ulaze dva policajca u Bašbunar, a Braco prilazi Šemsinom stolu i kaže polutiho i konspirativno, Zažmiri Šemso da te ne preoznaju.
I onda jedne večeri 1996. sjedim u Bašbunaru sa Bracom kad dodjoše dvije dame. Prepoznah jednu, bila je to Elisabeth Rehn , Finska političarka koja je boravila u Sarajevo kao UN funkioner. Bila je veoma poštovana i popularna zbog svog angažmana u Sarajevu, pored ostalog. Nakon što ih je poslužio pita me Braco konspirativno (njegova stara zajebancija), Koju ćeš da ti namjestim? Nemoj se zajebavati, rekoh mu te ispričam to što sam znao o gospodji Elisabeth Rehn. Pa bila je jučer sa velikim društvom ovdje, bilo je i nekoliko naših šupaka, otkud oni sa njom, komentarisao je Braco. Helem, kuća je častila dvije gošće bez ikakovih šupačkih priča!
Braco je umro 2011. godine. U Oslobodjenju sam objavio Poslednji pozdrav sa terkstom:
– Nikad više takvog raskoša ideja, inspiracija, optimizma, entuzijazma….Nikad više nemogućih komentara, podvala, šala, kreacija,… Nikad više naših radosti življenja. Vidimo se gore, Cobra. Zihar Dzambic – Ziko