Njegovo ime se sa poštovanjem izgovaralo, bio je poznat u cijelom Sarajevu, čuveni doktor. ginekolog, direktor Bolnice, običan Sarajlija i profesor, znanstvenik, drag čovjek i raja. Bili smo komšije negdje od jeseni 1991 godine. Počeli smo bili onako bojažljivo da ne smetamo jedni drugima, a onda kako je Senadi rastao stomak, predratni i ratni dogadjaji, bolest teta Ede, odlazak Marina, njihovog sina, na doktorsku specijalizaciju, postajali smo sve bliži i bliži.
Bilo je to neko providjenje, trudna Senada dobila je za komšije najboljeg ginekologa u gradu, a teta Eda je bila pedijatar. Dobro došla Kćeri mogli smo klicati usprkos svakodnevnim predratnim i ratnim grozotama.
Negdje od kraja aprila sastajali smo se gotovo svake večeri kod nas. Ja bih ponekad pravio domaći hljeb, uvijek bi pala jedna boca vina, drugu nije dozvoljavala teta Eda, Profesorova supruga, imali smo zaista veoma prijatne i ugodne trenutke u našem druženju. Kod nas smo proslavili i priznanje BiH kao samostalne države, tada je teta Eda došla sa nekom dugogodišnjom, brižno sačuvanom bocom vina od nekog veoma važnog dogadjaja, bilo je neko veoma ukusno, crno, francusko vino.
Krajem maja srbi su granatirali Sarajevsku Porodjajnu kliniku Zehra Muidović.  Profesor, koji je bio direktor klinike dao je izjavu: “Sigurno je da svi oni koji mogu akceptirati stvarnost, koji mogu zapamtiti i koji to mogu memorisati, nikada neće zaboraviti noć pakla, noć za koju nema pravih riječi.”
Klinika je nastavila da funkcioniše u okviru Državne bolnice. Bravo Profesore! Bravo za sve ostale koji su bili nastavili funkcionisati!
Jednom sam pokucao komšiji na vrata, otvorio ih je, u hodniku, na podu je ležala teta Eda i primala infuziju sa improvizovanog držača. Tada sam saznao za njenu tešku bolest. Prizor i saznanje su bili i tužni i žalosni i tragični. Hodnik je bio najsigurniji dio stana od granatiranja. Nikada nisam primjetio neko beznadje ili očajanje kod teta Ede. Otišla je iz Sarajeva krajem juna i bila u Kiseljaku dok nije došla Senada sa djecom. Odatle je otišla u Zagreb, gdje ju je dočekao Ognjen, njen stariji sin, kardiohirurg koji je tada radio u Hamburgu. Sin joj je bio kupio jednu finu kuću u predgradju Zagreba. Tu sam je posjetio kada sam izašao iz Sarajeva, donio informacije od Profesora te primio njene informacije za njega (Ja sam pet puta dolazio do Kiseljaka i uvijek sam uspijevao kontaktirati Sarajevo). Drago mi je da si me posjetio, želim tebi i tvojoj familiji sve najbolje, a naročito maloj Ajdi. Mi se nećemo više nikada vidjeti moj komsija, rekla je teta Eda na rastanku. Nismo se više nikada vidjeli.
Kada su proradili snajperi preseli teta Eda svoju majku, zvala se Terezija, kod sebe. Majka je živjela sama u ulici Matije Gubca (?), u blizini, na poslednjem spratu sa prozorima okrenutim Zlatištu. Bila je to postarija Sarajevska dama, 90 godina, pokretna i vaoma vitalna koja je svaki dan išla u Katedralu i molila se bogu. Drugu ili treću noć po njenom dolasku naša kuća je bila žestoko granatirana. Ustala je gospodja Terezija slijedeceg jutra rano, otresla prašinu, pijesak i sitne komade maltera sa pokrivača, pokupila svoje stvari i rekla, Ja sada idem, nemojte me zaustavljati, ovo je najopasnija kuća za živjeti u cijelom gradu. I otišla je. Nakon toga je znala navraćati sa ili bez kolegice vraćajući se sa molitve svojoj kući. Jednom je donijela konzervu mlijeka u prahu za bebe i dala Senadi. Evo ti kad rodiš da imaš. Pitao Caritas u Katedrali za bebe koje trebaju hranu, a ja rekla da ja imam jednu trudnicu i uzela mlijeko za tebe. To mlijeko sam odnio za Ivana, novorodjenog sina mog poginulog prijatelja, Željko Šćitinski, kada je Ajda otišla iz Sarajeva. Gospodja Terezija je ubrzo, veoma iznenadno umrla. Jednog dana nakon njene smrti zamoli me Komšija da odemo u njen stan, geleri su bili prošarali prozor. Otišli smo i popravili što se moglo popraviti. Bio sam se iznenadio sa Komšijinom alatnom opremom. Imao je sve što je trebao imati neki kućepazitelj, neobično za jednog akademskog gradjanina i te vrste. I onda kada sam jednom na stubištu pokušavao podići ložište u peći čuvene marke Kraljica, da bi se kamilica za Ajdu brže i mnogo drvosparajuće napravila na balkonu, dodje Profesor sa svojom alatšistom. Uspjeli smo podići ložište uz mnogo turpijanja. U jednom trenutku pokaza mi Komšija neobično nabrekli mišić ispod podlaktice desne ruke i reče, Kada sam bio počeo učiti zanat morao sam najviše turpijati u početku učenja, dobro mi dodje kod dugih operacija. Eto, naš slavni doktor je bio prvo počeo učiti neki “metalni” zanat. Ovdje moram napomenuti da sam se na putu do Terezijinog stana poslednji puta sreo sa Julijem Volfom, mojim dragim bivsim šefom, prijateljem i jednom isto tako Sarajevskom legendom. Bio je čekao Delalić Dževada, vlasnika restorana Mjestic, da mu dobaci karnister vode.
Na nekoliko dana prije nego što je Senada trebala roditi granatiranje naše kuće je bilo svakodnevno, vrijeme se uglavnom provodilo u zapuštenom i prljavom podrumu. Bilo je stvarno teško za Senadu i nježnu Miju, one su bile cijele dane kući. I onda Profesor predloži da Senada i Mia idu ležati u bolnicu kod njega do poroda. Breka i Državna bolnica, gdje je preseljena Porodjajna klinika Zehra Muidović nisu bili bombardovani. Tako i bi. Medjutim drugu noć po njihovom dolasku u Bolnicu počeše srbi granatirati i Državnu bolnicu i Breku. Ubrzo smo sazali zašto su Breka, a time i Državna bolnica bili poštedjeni. Na Breci je živio Milorad Ekmečić neki srpski intelektualac pa su se bojali da ga ne pogode. Čim je intelektualac napustio Breku počeli su srbi granatirati i taj dio grada. Senada i Mia su se vratile kući.
Prvo granatiranje Sarajeva proveo sam u restoranu Bašbunar. Bio mi je to najbliži prijateljski i podrumski objekat od mog posla. Sjećam se jutra kada sam išao kući. Imao sam osjećaj apokalipse prolazeći pored razbijenih izloga, nijemih ranjenih zgrada i pustih ulica. Moje auto u Danijela Ozme bilo je gelerirano, polumrtvo. Drugo veliko granatiranje proveo sam u podrumu zgrade gdje smo živjeli. Iznenadio sam se bio kada sam tu ugledao i komšiju Aliju Izetbegovića, Predsjednika države. Prokomenmtarisao sam da me je mogao čuti kako je njegovo mjesto bilo u Predsjedništvu ili da ima vezu sa Predsjedništvom, kako bi mogao pokušati zaustaviti granatiranje i uraditi nešto.

Senada je dobila trudove 12 juna i bila ponovno smještena u Bolnicu kod Profesora. Sljećeg jutra, 13 juna, dolazim u Bolnicu i srećem Profesora u ogromnom foajeu Bolnice, Čestitam Komšija dobio si curicu, reče Profesor kao usput i uze me ispod miške te odvede do svoje kancelarije. Otvorio je bocu whiskya, nazdravismo bebi, Sestra će te odvesti do Senade i nemoj zaboravti napraviti hljeb večeras, reče Profesor i ode raditi.
Sarajevo je oduvijek imalo kulturu i kult hljeba. Sarajlije su odrastale sa mirisom hljeba iz pekara i gušile se vručim kiflama i somunima. Skoro svaka mahala je imala svoju pekaru. U tu historiju i tradiciju bila se uklopila i Gajina moderna pekara kod Karingtonke (198o i neke). Ja sam se naučio praviti hljeb kao najstarije dijete, a onda i kao Sarajlija – znatiželjnik. To moje umijeće je bilo dobro došlo za vrijeme rata u Sarajevu. Imao sam kući veče zalihe prvoklasnog brašna, poveče šake i fantastičan osjećaj za obradu i pečenje tijesta.
Kada se Ajda rodila onda bi je Senada hranila i spremala za spavanje u sigurnom dijelu spavaće sobe i prije nego što bi je smjestila u krevetić dolazila bi sa njom kod nas u kuhinju kao da nas Ajdica pozdravi sa Laku noć!. I uvijek bi je teta Eda pogledala sa paznjom, a Profesor jedva da bi registrovao uobičajenu ceremoniju. I onda jednom kaže teta Eda, Šime što ne pogledaš bebu?, on je onda uzme od Senade, veoma proifesionalno i kazuje, Glava lijepo okrugla i u redu, uši normalnei male, oči lijepe, nos damski i funkcioniše, boja kože u redu i bez pudera, beba je zdrava, normalna i napredna, nosi je na spavanje! On je vidjao bebe svaki dan, čitav život. Njegovu reakciju sam prepričavao više puta kao neku dragu i veselu uspomenu.
Teta Eda je izašla iz Sarajeva krajem juna, a Ajda, Mia i Senada 18 jula.
I onda su došli samački dani. Profesor i ja bi svake večeri sjedili kod mene, slušali vijesti i naše i njihove, komentarisali, popili bocu vina, pojeli nešto, pričali,…
Ja sam ima tri izvora struje za TV (dva voda i jedan akumulator), imao sam onaj starinski špajiz, mala sobica sa visokim plafonom, sa dubokim stalažama …. , imao sam i više vremena, a onda i Deno je bio samnom. Deno je po danu radio na kompjuterima ispod Robne kuće Sarajka, bile su tamo neke robne rezerve, a navečer je uglavnom bio sa svojom rajom. Ponekad bi nam se pridružio.
Profesor i ja smo išli na posao i radili skoro svaki dan.
Umoran sam komšija, došla voda pa sam se bavio rakovima (operisao bolesne od karcinoma), znao je Profesor reći ili Radimo pobačaje ali svaka žena mora donijeti 5 litara vode sa sobom,…
U tih skoro dvjesto večeri popili smo Komšija i ja skoro dvjesto boca vina, uglavnom bijelog i najviše Šampanjca sa imenom Brut. Ja sam imao dobre zalihe, a onda i “Burazer” Šaban (Salčinović Šaban). On je dovezao u dva puta valjda 9 kartona Bruta.
Fellini je postao Code naše civilizacije, bolje rečeno kaos radja specijalni sklad nesklada. Niko u Sarajevu nije imao razlog da pije šampanjac, a s druge strane taj isti šampanjac nam je pomagao da mentalno i duševno preživimo.
I onda kada je vino počelo nestajati Profesor kaže jedno veće da je zbavio neke kruške te da će od njih napraviti vino. On je imao vikendicu i mali vinograd u Mlinima kod Dubrovnika.

I onda dodje Profesor sa svojim domaćim vinom. Bilo je pogusto kao neki sirup. Fine boje, slatkasto, ali nije fatalo. Riješismo problem tako što smo dodavali malo konjaka. Od tada nam je ostala uzrečica, Tokni malo, još. Profesor je znao reci, Tokni malo, jos!. Objasnili smo Šabanu odakle uzrečica pa kad je on jednom došao kod Profesora sa velikom bocom Whiskya posjedili smo malo, a one je svako malo pitao, Profesore hoću li ja toknuti jos malo.
Nismo ni gladovali. Uvijek je uz vino bilo meze. Profesor je znao dolaziti sa komadima hljeba namazanim paštetom, a ponekad nas je znao iznenaditi sa ušparanim “specijalitetima” iz bolnice. Znao je tamo reči, ja ću upakovati moj dio i podijeliti sa Zikom i Denijem. Tako je on zvao mog Denu i zaista ga je volio.
Kada je izašla iz Sarajeva, Senada nam je poslala iz Kiseljaka veliki paket sa jajima, paradajzom, kropmirom, paprikama,…
Vječno hvala M i V! Bila je jedna ljubav u TP Marketi, ona hrvatica, a on srbin. On je otišao u HVO u Kiseljak da bi bio sa njom. Ta je veza expresno i u gram dostavila Senadin paket.
I onda Deno i ja pripremimo kuhana jaja na polovice, salatu, pečeni krompir,.. I onda profesor dolazi sa svojim tanjirićem pa kad ugleda gozbu na stolu uzviknu, Jel to oslobodjenje došlo? Da ne zaboravim i sunce se presijavalo po gozbenom stolu!
Struje je bilo sve rijedje i rijedje i jednog dana kaže Profesor Deni, Deni organizuj se sa Senadom pa u subotu ispecite u dvorištu svu moju ribu za cijelu zgradu.
Senad i Mirza Haverić (Mirza, stariji brat) bili su naše komšije, sprat iznad, jako fini momci! Profesor je imao nekoliko velikh i raznih riba u jednom posebnom zamrzivaču koji se počeo topiti. I bila je gozba za sve čiji su prozori gledali u dvorište. Cijeli kvart je mirisao na prženu ribu. Tada smo Profesor i ja još uvijek imali nekoliko boca pravih vina!
Jednog dana pozove nas prof. dr. Faruk Konjhodžić na večeru. On je živio sa suprugom i kćerkom na trećem spratu, imao je i sina koji nije bio u Sarajevu. Večera je bila fantastična od prave pite zeljanice pa do drugih, za ratne prilike, izuzetno rijetkih jela. Gospodja Hajra, prava Sarajevska gospodja, hanuma, dama, koja je isto tako bila dr. i prof. briljilara je i sa umjetnošću prave Bosanske kuhinje. Bila su i dvije boce vina. Bilo je i laganog ćaskanja, ali i Farukovo u početku veoma okolišno, a zatim veoma konkretno i uporno prikazivanje vlastitog lika i djela kao najboljeg kandidata za izbor Dekana Medicinskog fakulteta. Profesor je valjda trebao imati neku vaznu ulogu u njegovom izboru. Sljedećeg dana Faruk je bio bolestan. Nije bio navikao da pije vino.
U septembru, Komšija se nije osjećao najbolje i kašljao je. U to vrijeme je bilo vode u Bolnici pa od posla nije stizao otići kod dr. Konjicije da mu pregleda pluća. I onda jedne večeri kaže da će imati neki sastanak kojem će prisustvovati i njegov kolega i prijatelj, prof. dr. Abdulah Konjicija, Pitat ću ga za moj kašalj. Sljedeće večeri prepričava Komšija dijalog za Konjicijom, čuvenim Sarajevskim doktorom za plućne bolesti. Pušiš li Šime, upita Konjicija, Ne, odgovara Komšija, E jebi ga onda moraš doći kod mene da te pregledam. Najlakše mi je dijagnosticirati kad neko od bolesnika puši. Sarajevski humor je neunistiv!Profesor se radovao i često je prepričavao lagane i kratke vesele istorije iz svog života. Sjetit ću se dvije takve;

Jednom me pita Profesor poznajem li nekog Hadžića, bivšeg člana Poslovodnog odbora UPI. Poznavao sam ga ali kao penzionera i prijatelja Šemse Turkića (raja cijelog života). E jedno vrijeme smo se nas nekoliko okupljalo u jednom restoranu te na kratko družili, bilo je prijatno i veselo, a za raspoloženje je najbolji bio taj Hadžić, priča Profesor i nastavlja, Ja sam često kasnio zbog posla, a oni bi me iščekivali, i onda jednog takvog zakašnjelog dolaska observera Hadžić, Slušaj Šime ti si profesor i doktor, čuveni dugogodišnji ginekolog, veoma inteligentan čovjek sa dugim i veoma sadržajnim životnim sikustvom, pamćenje te još uvijek veoma dobro služi, kucne u sto, pa mi nije jasno šta se to ima toliko proučavati oko tako malog organa. Radost življenja i smijeh, kao reakcija, su ostali za vječnost!

Priča Profesor, Gotovo svi doktori su putovali na radno-edukativna putovanja po Evropi ali i u SAD. Tamo bi radili 2-3, a ponekad i do 6 mjeseci, radili i učili, i onda kada bi se vratili sastajali bi smo se i slušali o iskustvima, novim metodama, opremi te važećim trendovima u branši. To je bio postao tradicionalan, uredjen i veoma cijenjen metod opće edukacije koji je pomagao da mi Sarajevski doktori držimo korak sa Svijetom.
Sarajevska klinika je 42. na svijetu koja je dobila dijete iz epruvete!
Jednom je jedan naš, pomalo osoben, kolega otišao na jedan takav rad, mislim u Škotsku (?) i kada se vratio svi smo očekivali da nam priča o svojoj posjeti. On je to izbjegavao najčešće prešućivanjem ili izbjegavanjem “upitnih” situacija. Nakon dva tri mjeseca kada se kao znatiželja slegla i izblijedela, na kraju nekog sastanka pred mnogo prisutnih upita neko tog osobenog kolegu, Pa dobro kada ćeš nam ti podnijeti svoj ekspoze o radnoj posjeti Škotskoj?, a on odgovori, Ma šta ću vam pričati, i tamo doktori jebaju sestre i pišaju se u lavaboe, isto je ko i ovdje. Večina se grohotm nasmijala.

Jednog dana odnekud primih vijest da se Marin, profesorov sin ženio. Navečer za vrijeme našeg redovnog rituala pitam Komšiju da li je čuo da mu se sin Marin oženio, A jesam, jutros, bio je jedan kiseli i razočaravajući odgovor. Nakon nekoliko trenutaka usta Profesor i reče, Dolazim odmah. Vratio se sa kravatom oko vrata i reče, Hajde da im nazdravimo!
Naknadno prilažem za mladence jedan Valcer u jednoj prigodnoj izvedbi,
Nakon Kiseljaka Senada je sa djecom živjela u Šabanovoj vili na Pelješcu blizu Orebića.
Mjesto je bilo gotovo pusto, bez auta bilo je teško snabdijevati se ili ići doktoru. I onda se Senada razboli, trebala je ići u bolnicu.

Pitam Profesora jedno veče šta da radim, niti sam poznavao nekog bliskog, a niti sam mogao kontaktirati nekog na Pelješcu,…. nisu mi mogli pomoći ni Stjepan Kljujić (član Predsjedništva BiH i zet mog radnog kolege i prijatelja i kartaroša) ni ljudi iz Cenexa (Delimustafići, Suljo Efendić,..), a ni neki sumnjivi poznanici, nisam imao nikakove veze sa izlazom preko piste. Na kraju Profesor reče da bi on na mom mjestu izašao iz Sarajeva i otišao spašavati familiju, te da će kontaktirati jednog kolegu, doktora, koji bi mogao imati veze sa izlazom preko Aerodromske piste. Lijekovi i druge medicinske potrebštine su u Sarajevo ulazili i preko piste. Sljedeće veče dobio sam od Komšije kontakte i dan za pokušaj napuštanja Sarajeva. Nisam uspio, uhvatili su nas na sred piste (bilo nas je više) te vratili na Sarajevsku stranu. Nisam odustao, bio sam odlučio pokušati ponovo prepuzati i pretrčati pistu pa sam nastavio tražiti ljude i informacije.
Mislim da sam u avgustu bio kontaktiran, valjda dva puta, od Sulje Efendića na iznenadjujući način, kao računa se na Nedeljka (Despotović Nedeljko, direktor, d.d.
TP Marketi) i mene te da ću uskoro biti pozvan na neki sastanak. Nakon nedjelju dvije dana odvezen sam bio na sastanak u pansion Monique. Malo sam prisutnih poznavao, tema je bila organizacija nabavke, prijema i distribucije roba (kupovina, pomoć, donacije, razmjena,…) na nivou BiH. Sjećam se da sam pričao o Holdingu sa horizontalno (teritorijalni dijelovi) – piramidalnom strukturom; donošenju Zakona o Holdingu ili ?????; odgovornost Holdinga Predsjedništvu; jedan ulaz za sve, disribucijski kanali, strogo kontrolisani izlazi; prioriteti i organi odlučivanja, kadrovi;… Sa sastanka sam se vraćao sa Suljom i njegovim zetom. U autu mi Suljo reče da se na mene računa da napravim Holding, a na Nedeljka za ambasadora u Njemačkoj. Cesta kojom smo se vračali odjednom je bila granatirana (Blagoja Parovića?). Doslovno sam bio vidio sam jednu granatu koja je pala ispred auta. Zet je zaustavio auto i mi smo pretrčali do neke limene barake da se sklonimo. Kada je granatiranje prestalo prepao sam se te provizorne limene barake jer nije mogla biti nikakva zaštita od granata. Granata koju sam vidio pala je bila na najviše pet metara razdaljine od auta. Imali smo sreću da je pala ukoso od auta sa repom nagnutim od nas. Imali smo neshvatljivu sreću!
Suljo Efendić je prije rata bio jedan uzorit privatnik koji je radio za Vojsku, imao velike promete, bio aktivan u Udruženju zanatlija, veoma prijatan čovjek. Poznavali smo se još valjda od kraja sedamdesetih kad sam ja radio u Upravi prihoda.
Sljedećeg dana sam pričao sa Nedeljkom o sastanku. I one je poznavao i respektirao Sulju, ali se kao i ja pitao o njegovim tada aktualnim pozicijama. U svakom slučaju godilo mu je pomisao da bude BiH ambasador u Njemačkoj. I bio je ambasador BiH u Njemackoj nekoliko godina kasnije!
Bila je još jedna linija neke vlasti u Sarajevu koja me je kontaktirala i sa kojom sam imao nekoliko susreta. Testirao sam liniju te ustvrdio da je moćna, odlučivala je o kadrovima višeg i visokoga ranga. Imali smo i jedan za mene veoma neprijatan sastanak, tražili su od mene da smijenim direktora Despotović Nedjeljka te da ja preuzmem direktorsku fotelju. Odbijao sam tražeći razloge, navodeći da je Nedeljko Sarajevska raja, da smo i porodični prijatelji, da sam njegov kadrovski dužnik, da je dobro da Sarajevska vlast (?) ima na funkciji i jednog lojalnog srbo-hrvata ili hrvato-srba (majka hrvatica, otac srbin), da preduzeće praktično ne postoji,… Na odlasku mi je jedan šupak rekao da bi možda mene trebalo smijeniti. Nije bilo prijatno, a ni bezazleno, a možda sam ja u toj ratnoj psihozi i predimenzionirao poluprijetnju. Ipak Profesor je bio upoznat sa sastankom (detaljnije od Nedjeljka), napravio sam listu telefona i dao Deni da zove u slučaju da budem odveden,… I onda baš u toj nekoj kulminaciji uspijem izaći iz Sarajeva.
Profesor i ja smo iza naših vijesti gledali i vijesti na Srni, srpskoj televiziji sa Pala. Često su bili prilozi sa najvišim srpskim rukovodiocima i Profesor bi redovno komentarisao da je ovom spasio život majci, ženi,… da je ovom pomogao da mu kćer rodi, da je ovom pomogao……Bilo je više takovih slučajeva životnog činjenja i životnog zaduženja i onda ga ja pitam jednog dana, Pa dobro Profesore jel vas iko od njih upozorio na rat? Profesor je bio zatečen, sageo glavu i razmišljao valjda dvije tri minute, podiže zatim glavu i reče, Pa niko, Ziko, možda jedan gorštak sa Romanije. Imao sam jednu postariju ženu za pacijenta koju sam operisao od raka koji je već bio u ozbiljnom stadiju, imali smo sreću. I onda njen brižni muž koji je bdio oko nje i pokazao neizmjernu zahvalnost prema meni bio je onako pravo jednostavni i iskreni gorštak, e on me nazove na otprilike mjesec dana prije rata, pita za zdravlje i tako priča on pa ga ja upitam, Jel´ sve u redu sa gospodjom i treba li šta, a on odgovra, Sa ženom je sve u redu, stalno blagosilja doktora, ma ja nazvo samo onako da pozdravim doktora i čuvajte se moj doktore, pozdravite suprugu i čuvajte se. Bilo je čudno to, čuvajte se, ali sam to sam sebi protumačio kao gorštački način komuniciranja. Možda je to bio pokušaj da me upozori na dolazeći rat, možda, veoma moguće, eto možda samo on, završio je Profesor.
Jednog dana me nazove Šaban i kaže da će biti neko okupljanje u podrumu CKSK BiH te da bi bilo dobro da ja i Profesor budemo nazočni (nisam mogao odoliti). Šaban je uvijek govorio “iza kuće”, to je bio njegov stil komuniciranja. Stanovao je na Breci i bio komšija sa Hasanom Muratovićem, predsjednikom Vlade BiH. Odosmo Profesor i ja, vrvilo je od poznatih glava, pričalo se po “kružocima”, bili smo primljeni sa pažnjom naročito Profesor, Sidran je sjedio sam za stolom oborene glave na grudi, zapazio sam bio i Italijana,….. Zadržali smo se na kratko i otišli kući, Profesor i ja, a da nismo skontali “šta je pisac htio da kaže”. Na povratku, bauljajući kroz mrak, opalio sam bio cjevanicom u onu tešku metalnu iks zapreku za automobile, boljelo je do suza.
Septembar, oktobar, novembar 1992. godine redale su se vijesti na televiziji i medju narodom koje su ukazivale na jednu totalnu bolje rečeno katastrofalnu neorganizovanost institucija na obezbjedjivanju cjelokupne logistike. Te Muratović (Hasan Muratović bio je i predsjednik Vlade BiH) išao preko Igmana i kupio neku bombu; te ovi ili oni čelnici išli preko Igmana kupovati ovaj ili onaj materijal; te neki momci iz Njemačke kupili uredjaj za nočno izvidjanje pa su tražili kome da ga predaju; te ovi, oni i oni i ovi nude, šalju, obećavaju, nude pomoć; te naši ljudi skupljaju negdje po svijetu pomoć, šalju pakete, konvoje; te sakupljaju neki pomoć u novcu ovdje, tamo, i tamo,i ondje,… te neki stalno idu nabavljati nešto vani za narod i uvijek budu opljačkani, ali oni jopet idu; te neki iz SDA primaju pomoć od arapa; te neki konvoj pomoći iz Turske,… A narod, vojska, policija, medicinari, službe,…. na škrtim i tužnim medjunarodnim jaslama, vlastitim improvizacijama, pogibeljnim akcijama, milostinji, pojedinačnim samopožrtvovanjima,…..
I onda sve češće i češće ja glasno pizdim i komentarišem vijesti na našoj televiziji pa kad sam i Profesoru dojadio pita me on jedno veče, Pa šta bi od Holdinga, Ništa, vjerovatno organizacija i kontrola ne pasaju nekima, odgovorih. Slušaj, za ovog Hakiju Turajlića (podpredsjednik Vlade BiH) kažu da je pošten i sposoban čovjek, nastavlja profesor, Napiši mu jednu dvije rečenice o tom tvom Holdingu, savjetuje Profesor. To veče je i Deno je sjedio sa nama pa se i on uključi, Slušaj tata ja sam išao u školu sa njegovim sinom (Druga gimnazija) to je tako fin i pošten drug, najispravniji momak kojeg poznajem, mora da je iz jedne baš prave familije.
Napisah dvije tri rečenice i nakon dva tri dana dobih poziv od gospodina Hakije Turajlića za razgovor.
Sastanak sam imao jednog dana, mislim, u 13,30. Ostao sam kući to jutro, napravio skicu Holdinga sa strelicama i pripremio se za susret. Oko 12,oo sati neko kuca na vrata, otvorim kad Oruč Selver (kolega sa posla, poslovodja), Hajde idemo preko piste, išareti očima i smije se, Ja ne mogu imam jedan važan satanak, odgovorih, Pa obeč´o si mi, evo dole čeka auto sa šoferom do Dobrinje, a u Dobrinji je sve sredjeno,… Ja, bio sam mu nekad obečao, ali nisam mogao ni zamisliti ovakvu situaciju. Šta da radim počeh grozničavo razmišljati, da li da odbijem ovu rijetku priliku da odem do bespomoćne familije ili da se aktiviram u neizvjesnoj borbi protiv svjesnog i podržavanog nereda, kako će reagovati Deno, Profesor,…. Odlučih se da idem. Selver me je čekao u poprečnoj ulici sa šoferom i autom. Moja odjeća i druge stvari uključujući pare, pasoš i dozvolu izlaska su uvijek bili na jednom mjestu i spremni. Pokušah kontaktirati sina pa onda Komšiju, telefoni su zvonili, ali se niko nije javljao. Napisah im pismo, Javiću vam se telefonom u vrijeme dnevnika, očekujte razgovor, bio je predzadnji red. Javio sam im se iz Kiseljaka treću večer, pričao i sa Denom i sa Profesorom.
Nakon izlaska, susreta i boravka sa familijom u Orebiću špartali smo Selver, Mijo Kuraja i ja po Hercegovini i Hrvatskoj, dolazili do Kiseljaka 5 puta, napravili posjete Brodomerkuru u Splitu i Čazmatransu u Zagrebu i još nekim firmama, imali ideju da ubacimo neku robu u Sarajevo, nosilo nas je bilo prijateljstvo i dobrodošlica u Kiseljaku, Čapljini. Splitu, Zagrebu, Ljubuškom, Metkoviću, Orebiću, poslao sam bio i izvješće preduzeću faxom iz Kiseljaka,……
Mijo Kuraja, kolega sa posla, bio je u Kiseljaku i pokušavao spasiti svog prijatelja iz Sarajeva, Seada Sipovića (prezime je tačno) kojeg su srbi bili zarobili i držali u Ilidžanskom zatvoru. Uspio je, svaka čast Mijo!!!!
I onda nakon dva tri mjeseca shvatih iluzornost pokušaja, novci su se topili, počeše dolaziti loši glasovi iz Čapljine gdje sam imao najviše prijatelja (hrvati su se bili počeli okretati protiv muslimana),.. Otputovali smo u Švedsku, moja familija i ja.
Sa Profesorom sam ima kontakte u vezi moje posjete teta Edi, pitao sam uvijek Denu za njega i pozdravljao, a onda kada je Deno došao u Švedsku uspjeli smo se čuti dva ili tri puta.
Profesora sam poslednji put sreo u Centroransovoj poslovnici kod Tržnice – 1996. , slučajan susret. Kada sam se bio vratio u Sarajevo javio sam mu se ali nisam ga posjetio jer nisam imao snage ući u naš haustor i proći pored mog oduzetog stana. Sarajevo sam napustio oktobra 1997.
Prof.dr. Simić Srećko, Komšija i Profesor umro je 2011. godine.

Završit ću ovo sjećanje sa za mene veoma asocijativnim spotom i melodijom, antologijskim Farewell To Vienna od Antona Karasa .

Vidio sam njegovu smrtovnicu u Oslobodjenju prije nekoliko nedjelja. Prvi je od mojih Sarajlija koji je umro za vrijeme mojih webb pisanija o Sarajevu Titinih pionira.
Poznavao sam ga kao taxistu kod Katedrale, ja sam stanovao u Štrosmajerovoj desetak godina, a onda i kao kartaroša. Bio je jedna veoma interesantna osobenost.
Inteligentan, pomalo umjetnički nastrojen, kratko trajajuće baterije, foler i blefer na mahove – sve za potrebe publike, veoma dobar igrač Remija, nije baš bio “korektan” u pokeru, veoma društven i pun Sarajevskih folova, trikova i ubleha. Imao je izuzetnu eleganciju prstiju u baratanju kartama. Volio sam ga sretati, uvijek je imao nove gardove i ”iznenadjenja”. Na mahove smo često igrali Remija. Sa pokerom smo prekinuli nakon druge ili treće velike partije.

U glavi imam da je po zanimanju bio moler i da je nekim porijeklom iz Višegrada. Ostala mi je u sjećanju njegova rečenica o Bikavcu kao najboljem mjestu za akšamluke. Njegov duboki doživljaj te ljepote se prenio na mene za čitav život. Kakav li je taj Bikavac kod Višegrada? Nisam nikad bio, a vjerovatno i neću, ali ću nastaviti da uživam u pjesmi U lijepom starom gradu Višegradu .

Poslednji put sam ga sreo za vrijeme rata u Sarajevu. Nosio je Colt pištolj u futroli sa strane pojasa tako da se jasno mogao vidjeti, baš kao Wyatt Earp. To je bio njegov gest upozorenja i predupredjenja. Imao je veoma dobar rezon, a moglo je biti i veselo.

Jednom je Ćamil uzeo u svoj taxi nekog povrijedjenog pješaka, bila je neka saobraćajna nesreća, te ga odvezao u Hitnu. Nakon toga se vratio na štand i uzeo prve musterije, bio je to jedan stariji par koji se smjestio na zadnjem sjedištu auta. Kada je krenuo starija gospodja mu reče, Gospodine ovdje imate neku krv na sjedištu, a Ćamil odgovori onako k´o neka baglama, Ma znam, imao sam neku musteriju prije vas, nije htio platiti vožnju pa sam ga ubo malo nožom. Ćamil je bio mrtav hladan, nastala je tišina u autu. Kada je gospodja plaćala vožnju izvadi novćanicu od 100 dinara, vožnja je koštala 60 dinara. Ćamil reče, Gospodjo čekajte da vam dam kusur, a ona već u žurnom odlasku držeći odlučno svog muža ispod ruke, reče, Ne treba, zadržite kusur!
Sedamdesetih se putovalo autom iz Sarajeva u Italiju preko Zagreba, rjedje preko Bihaća, a najrjedje Jadranskom magistralom. Jednog septembra sredinom sedamdesetih odlučiše se Ćamil i njegov drug Halid Zagić da putuju u Italiju duz najljepšeg mora na svijetu. Nije im se žurilo pa nije ni smetala prilično sporija i duža cesta, bili su mladi i nadali se i nekim zgodnim autostoperkama. I tako Ćamil vozi i vozi, nigdje stoperki, a on vozi i vozi i kad su bili negdje iza Makarske, priča Ćamil, Sjevnuše neke butine iza neke grane ja ugledah palac pritisnuh kočnice iz sve snage, petama zaforah asfalt, volan do brade, dotrčaše nogice, Šibenik?, Šibenik?, zacvrkuta duga plava kosa, Ja! Ja! Si! Si!, odgovara Ćamil grozničavo i onda se kosa okreće i viče Jozek, Jozek i maše rukom, utom dotrči neka bradica sa omanjim koferom i oni će kao da udju u auto. Onda Ćamil viče, Ne može Jozek, i priječi rukom Jozeku da udje u auto. Zašto ne može Jozek? Pa ne može, tko će Jozeka jebavati, ja neću, odgovara Ćamil i pita Halida, Ho´š ti Halide, a Halid odgovora, Neću ni ja, i onda Ćamil nastavlja, Eto vidiš neće ni Halid. Juh jeste bezobrazni, odgovara plava kosa i povlači Jozeka, Jako bezobrazni, nastavlja udaljavajući se od auta. Pa da, ja sam bezobrazan koji sam iskren, a ne ti koja varaš i sakrivaš Jozeka, odgovara Ćamil, a Halid se zavaljuje od smijeha. Smij se jarane, komentarše Ćamil Halida, a da si neki drug mogao si mi učiniti uslugu i klapiti Jozeka, a ja Jozekinicu.

Kod mosta Ćumurija na lijevoj strani Miljacke nalazio se jedan veći objekt sa dogradjenim prostorom u staklu i baštom s kojim je valjda sve te godine raspolagao Sportsko drustvo Partizan. Največi dio prosotra izdavao se za ugostiteljske ili neke druge isplative djelatnosti. Tu je pjevala i Ruža Balog, Paganinio “Krme” na svojoj violini, svirao na početku svoje karijere Omer Pobrić, igrala Činkvina koju su vodili i braća Todorić, okupljao se svijet od Sarajevskih hadžija do ološa i nazad. Ali cijelo vrijeme tu se i kockalo, u trafici na uglu su se prodavale obilježene karte za poker, odigralo se i nekoliko antologijskih partija pokera sa gostima iz Beograda…..
Jednog ljetnjeg dana igrao je Ćamil remija i uvalio se. Stao je kod jedinog prozora na drugoj strani objekta, pušio i gledao u nigdje. Prozor je bio uzak, otvoren i imao je gelendere, gledao je na jednu usku ulicu (Save Skarića?) gdje su uvijek bili parkirani automobili jedan na drugi, često je bilo nemoguće izvući se autom sa “parkinga”. I stoji Ćamil u dumanu i ne primjećuje jednog čovjeka koji kruži nervoznim i brzim kratkim koracima i gleda na sve strane. Kad čovjek ugleda Ćamila pita ga, Oprostite, je li ovo vaš auto? Jeste, odgovori Ćamil iako to nije bio njegov auto. Hoćete li ga molim vas pomaknuti da ja mogu izaći sa svojim autom u velikoj sam žurbi? zamoli Čovjek. Neću, odgovori Ćamil i nastavi dledati ni u gdje. Kako nećeš, moraš se pomaknuti da ja izadjem, Čovjek će. Ne moram i neću, odgovara Ćamil. Pa zašto nećeš, žuri mi se, prigušuje se Čovjek. Mrsko mi je ići naokolo, odgovara Ćamil. Kako ti je mrsko idiote, da si odmah pomaknuo auto, eksplodira Čovjek. Ma hoću kurac, odgovora Ćamil. Ma pomakni ga ili ću ti ga slupati, prijeti Čovjek. Ma ne smiješ ga ni dotaći, odgovra Ćamil mrtav hladan. Onda Čovjek udari nogom u vrata auta i reče, Pomakni ga ili ću ti ga skroz ulupati. Samo ga još jednom dotakni, reče Ćamil. Čovjek se tada nagne malo nazad pa udari jako petom u vrata auta jednom pa drugi put,.. Utom dodju neki kartaroši, privučeni bukom do Ćamila i pitaju ga šta se to dešava, a Ćamil odgovora, Ma evo neka hablešina razbija nečije auto. Kako nečije auto, pa zar nije ovo tvoje auto, upita Čovjek sa nevjericom. Kakvo moje auto, ja nemam nikakvo auto, odgovara Ćamil kao ozbiljno iznenadjen.

Iskreno se nadam da će se posjetioci smijati ovim i ovakovim kratkim istorijama i da Balkanci još nisu zaraženi vladajućim sindromom kulture ulice i militantnom demokracijom minoriteta.

direktor, TP Marketi d.d. OOUR Alipašino polje

Sjećao sam ga se kao šefa novootvorenog Marketa u Prvirednom gradu Skenderija, sredina sedamdesetih, mislim. To je bio valjda največi i najmoderniji market u gradu, zapad je bio počeo živjeti i kod nas. Sve je bilo bezprijekorno od roba, personala, higijene, mirisa, usluga, asortimana,.. do šefa u dugom bijelom mantilu. Bio je to Tomo Porobić koji je imponovao držanjem i sigurnošću – pravi Marketov Capo di tutti.
Upoznali smo se u januaru 1989. godine po mom dolasku za direktora Radne zajednice u UPI RO Promet na malo, Tomo je tada bio direktor OOUR-a Alipašino polje. Od prvog dana uspostavili smo jednu obostrano kompetentnu, iskrenu i ljudsku saradnju. Tomo je bio vladao maloprodajom, poslom i personalom tako da su svi bili zadovoljni. Znao je rukovoditi i kako postići ciljeve. Izmedju nas nisu bila potrebna objašnjavanja. Njegov OOUR je prednjačio u poslovnim rezultatima i razvojnim perspektivama. Bio je i jako lice RO prema dobavljačima.

UPI RO Promet na malo imao je tada 13 OOUR-a (sve Sarajevske opštine plus Zenica, Travnik i Vitez (?)) i jednu ogromnu Radnu zajednicu (cca 300 zaposlenih); cca 3.500 radnika; osnovna djelatnost maloprodaja u okviru UPI koncerna, cca 60% hrana i 40% bijela tehnika (finansijski).

Vodio je veoma dobro kadrovsku politiku u OOUR-u. Njegovi favoriti su bili mladi i perspektivni ljudi koje je sam učio i usmjeravao. Bio je voljen i uživao je respekt medju zaposlenicima.
Jednom me Tomo zamolio da zajedno posjetimo AS, našu najbolju prodavnicu (kod Socijalnog). Prodavniuca je bila renovirana i poslovodja, Sulejmanovic Sulejman, žalio se opet na položaj Bombonjere. Bila je locirana u staklu na suncu pa su se čokolade, bombone, lokumi,….. topili. Projekat renoviranja je napravio naš Projektni biro, Sule je za vrijeme renoviranja upozoravao na problem, ignorantske arhitekte su napravile istu glupost po drugi put, a nakon trećeg smo na moje insistiranje ukinuli Projektni biro.
Helem dolazimo Tomo i ja u kancelariji poslovodje, a on šuti i sluša u telefonsku slušalicu. Kada nas je ugledao kaže moraš otpjevati pjesmu da je i moji direktori čuju. Sa druge strane je bio Rizo Hamidović, pjesma Kapetan potonulog broda, novi album, čuli smo je malo i mi preko telefona uz živu muziku. Naslov pjesme je bio proročanski. Pjesmu rado slušam još i danas, Bravo Rizo!
Tomo i ja postali smo bili i jedan dobar poslovni tandem kada se radilo o službenim putovanjima u inostranstvo. Ako se radilo o uvozu roba Tomino poznavanje živućeg i aktuelnog tržišta, odnosno potražnje, bilo je važno kod odabira roba za uvoz. Ovdje ću napomenuti da je Tomo održavao sastanke sa svojim najuspješnijim poslovodjama prodavnica i tražio od njih liste želja za uvoznim robama te mogućim krajnjim cijenama. Ako se radilo o razvojnim projektima i novim poslovnim partnerima u inostranstvu njegov gard, duboki osjećaj rukovodne odgovornosti, vladanje djelatnošću te osobna kultura i samopouzdanje bili su od velike vrijednosti.
Putovali smo često poslovno u Italiju, te u Njemačku.
Mislim da smo u jesen 1990. ili proljeće 1991, godine putovali u Italiju da bi otvorili nove poslovne relacije. Sarajevo je raslo, rasla je i kupovna moć potrošača te se počela osjećati potreba za kvalitetnijom bijelom tehnikom, sportskom i rekreacijskom opremom. Prvu posjetu smo napravili u Modeni, jednoj fabrici manjih kućanskih aparata višeg standarda. Firma je bila G3 Ferrari u vlasništvu familije Ferrari.

Bila je veoma prijatna dobrodošlica, primio nas je direktor i suvlasnik tvornice. Ja sam predstavio našu firmu, upoznao sa našom namjerom uvoza, objasnio startnu proceduru,….. Zatim smo Tomo i ja otišli u obilazak tvornice i prodajnog salona. Nakon toga sastali smo se opet sa direktorom. On nas je na naše iznenadjenje zamolio i insistirao da poslovne razgovore nastavimo sutradan. Mi smo bili planirali jednodnevnu posjetu i već bili otkazali hotel, ali pristali smo. Sutradan smo došli u zakazano vrijeme, čekao nas je raspoloženi direktor sa pripremljenim papirima oko uspostavljanja i započinjanja poslovnih odnosa. Rastali smo se veoma zadovoljni i kao neki stari prijatelji. Uskoro smo saznali zašto je direktor tražio susret sljedećeg dana. Trebalo mu je vrijeme da provjeri moje podatke o našem poduzeću, nama, godwill… Od nadležne Italijanske službe (njihova privredna komora) dobio je pozitivno mišljenje o našoj firmi te procjenu da će postojeće rukovodstvo upravljati firmom narednih deset godina. Ferrari je poslao u Niš na certifikaciju po dva primjerka aparata koje smo mi bili planirali uvoziti, mi smo bili platili sve troškove i mislim da je Niš i izdao dozvolu – odobrenje, ali onda je došao jebeni rat.
Drugu posjetu smo napravili u Perugi, Ellesse , čuvena tvornica sportske i rekreacijske opreme. Prvo smo bili fascinirani modernom, poslovnom zgradom. Bila ja kao neki valjak postavljena na kružnicu od možda desetak spratova u kombinaciji prozirnog i crnog stakla. Sa strane, cijelom visinom zgrade, širine 3 – 5 metara kružio je zasjen od crnog stakla prateći kretanje sunca tako da se nije moglo desiti da sunce direktno udara u neku od kancelarija. U ulaznom foajeu, kod recepcije, vidio sam prvi puta podnu fontanu sa malim vodoskocima i plitkim, velikim, okruglim bazenom ispod nivoa poda. Posjeta je bila zakazana u 10,00. Mi smo došli 15 minuta ranije, prijavili se sekretarici direktora i čekali u gostinskoj sobi uz talijanski(!) expresso. U 10.05 provjerio sam kod sekretarice da li je direktor došao. Došao je maločas, rekla sam mu da ga vi čekate, iscvrkutala je jedna elegantna mirišljiva talijanka. Direktor je bio jedan čuveni alpski skijaš sa njemackim prezimenom (mislim da je bio iz Švajcarske). U 10,15 Tomo i ja odlučmo da napustimo zgradu i to bez pozdrava. Kašnjenje ugovorenog sastanka, sa gostima iz Sarajeva, sa mogućim poslovnim partnerima, te uz kulturni i profesionalni nastup, nije bio dobar znak za neku buduću suradnju. Lift se nalazio na suprotnom dijelu kružnice od direktorovog kabineta. Došli smo do lifta i pozvali ga u tom trenutku je dotrčao debeli direktor, iskreno se izvinjavao i objašnjavao razloge za nekulturno i neprofesionalno ponašanje. Susret i posjeta su bili na najboljem i najvišem nivou, kako to i obicno biva nakon ovakvih startova. Bili smo oduševljeni exponatioma u izložbenom salonu, katalozima, ali ne i cijenama, čak ni sa onima rabatiranima. Ellesse je bio preskup za naše kupce.

I onda kako je to uvijek bivalo, popodne prije povratka, kupovina naručenih poklona za članove familije ili prijatelje, večera u restoranu po Tominom izboru. I onda kako je to uvijek bivalo prije odlaska na spavanje Tomo zove u svoju sobu i pokazuje izložene poklone za Tanju, Olju (njegove kćeri) i Vesnu (njegova supruga). Volio je svoju porodicu i bio sretan da ih usreći.
Ovdje ću se sjetiti jednog “Sira”. Iz Italije smo često prelazili granicu na jednom manjem graničnom prelazu kojeg je Tomo dobro poznavao. Tu se nalazio i jedan pravi domaći restoran sa dobrom kuhinjom i vinima ( kako je to bilo dobro vrijeme, niko nije proganjao promile!!!). I onda bi Tomo vozio nekim lokalnim putevima do jednog omanjeg trgića na kojem je jedan domaćin prodavao kolutove veoma ukusnog žutog sira. Tu bi smo uvijek kupili sireve, a poslednji put Tomo upita domćina odakle je sir. Sir je bio iz Travnika. Za “utjehu” saznasmo da ga je prodavač finiširao.

Privatizacija, nova tržišta, konkurencija i naš koncept razvoja iziskivala su brza i efikasna preustrojavanja firme. Trebalo je drastično sniziti troškove poslovanja i onda uvezati materijalne i finansijske linije na nivou poduzeća kako bi se preduprijedile sustavne kradje i omogućilo efikasno upravljanje. Pojavila se potreba da vidimo kako živi i radi firma našeg kova u Njemačkoj, dakle da “kupimo” znanje.
Bila je 1990. godina; bila je to jedna brojnija Upijeva ekipa; RO DC, Razvojni centar i RO promet na malo; iz naše firme je putovalo pet članova; domaćin UPI Predstavništvo u Minhenu; susreti i posjete firmama: Aldi, Lidl i Netto(?).

Prvog dana posjete, nakon hotela, kratka šetnja po Minhenu i prvo veliko iznenadjenje. Nabasali smo bili na jednu Aldijevu prodavnicu u samom centru Minchena. Na podu pale, na palama otvoreni kartoni roba (transportna pakovanja), ogromna rashladna vitrina sa kartonima roba, nikakve vage, prolazi izmedju pala do kasa, robe ko drva, veoma niske cijene, čokolada za marku “kakih hoš”, od radnika smo vidjeli samo kasirke. Sjetismo se naših prodavnica (oprema, personal, servis,…) sa osjećajem stida. Mi smo mogli imati bar 10% ovakovih prodavnica, koje bi smo samo uštede imali. Tomo je odmah počeo nabrajati koje bi svoje prodavnice Aldirao.
Od Njemačkih firmi bili smo primljeni na pravi njemačko-poslovni i izuzetno prijateljski način. Imali smo nekoliko korisnih sastanaka, “predavanja”, te posjetili jedan veliki market-diskont u okolini Minhena, jednu ogromnu, superušminkanu robnu kuću sa odjeljenjem prehrane u centru grada,….. Tomo i ja nismo putovali u centralno skladiste Lidla (mislim) u Frankfurtu. UPI je imao veoma funkcionalno i moderno skladiste u Rajlovcu (Švedski sistem i podrška) koje je bolovalo samo od nasih Balkanskih bolesti. Osim toga ja sam poznavao i vladao teoretski filozofijom kompjutera, znao sam šta nam treba da držimo čitav proces ”input – output” pod kontrolom, znao sam da mi nemamo sredstava kupiti tu novu tehnologiju i znao sam da mi moramo ići prečicama ako hoćemo držati korak sa vremenom te ostvarivati naše ciljeve.

Bilo nas je u Sarajevu koji smo veoma rano razumjeli filozofiju kompjutera, mogućnosti oba sistema (strategijski i aplikativni) te shvatili da je kompjuterizacija uslov napretka naše generacije (pocetak osamdesetih). Mi nismo bili ni neki programeri, kompjuteraši, bili smo profesionalci u svojim strukama i znali smo ”nacrtati” sta može i sta će nam kompjuter uraditi. Po tome smo bili najmanje 10 godina ispred Šveda, 1994 godina. Naše zapadne kolege naučene su da gledaju tržište gotovih roba te da kupuju, Konfekcija umjesto odijela po narudžbi.

Posjeta je imala veliki utjecaj na razvoj firme, ubrzo smo počeli startati sa novim diskont prodavnicama, Prodajni centar Mojmilo je stavljen u funkciju na tragu vidjenog u Minhenu, jedna prodavnica počela je voditi poslovanje uz pomoć kompjutera koji je registrirao sve finansijske i materijalne promjene (pilot), uspostavili smo kontakte sa nekoliko kompjuterskih kuća te nekim novim prodavačima opreme, vidjene u Minhenu, ukinuli smo nas Projektni biro, otvorili supermarket Maxi (preko puta TV BiH) uz prisustvo Ante Markovića, tada predsjednika Vlade SFRJ.

Ovdje cu se sjetiti ”Tominog diskonta” u Raštalici prema Tarčinu (mislim, nisam baš siguran). Iz Sarajeva sam izašao preko piste pa onda preko Igmana. Bila je zima, vozili smo se preko Igmana po noći bez svjetala jer su srbi stalno granatirali taj krivudavi, uski i izuzetno nagibni šumski put, ogromni kamioni iz suprotnog smjera su iskakali iz tame uvijek samo na nekoliko metara, opasna krizanja, kontrole, puzajuća vožnja, totalna neizvjesnost,… i onda smo se počeli voziti niz brdo i vozili i vozili kad odjednom ”Tomin diksont” nov, raskošno osvijetljen kao neka Rimska kapela, uspjeli smo, pomislih blažen i tek tada se sjetih da idem u Orebić posjetiti svoju dragu tromjesečnu kćer.

Prvog dana po dolasku u Minhen bili smo gosti Upijevog predstavništva na večeri u čuvenoj Minhenskoj pivnici, Hofbräuhaus , gdje smo jeli piliće sa grila, specijalitet kuće, i pili pivo u kriglama, krigle od dvije litre. Do sale sa rezerviranim mjestima i ”parkovskom” Bavarienmuzikom uz jodlovanje na ”parkovskom” podiju sa ”prakovskim” krovom unutar pivnice, prošli smo pored dvije ili tri kuhinje gdje su na dugim sazidanim posterima bila izlozena razna jela; desetine vrsta kobasica, raznog mesa pripremljenog na razne nacine (naresci, snicle, komadi,..), variva od povrca, tijesta, hljeba, salate, sosovi, kolači,voće,….
Dan prije povratka Tomo me upita; Ziko bili mog´o ići samnom u onu pivnicu da probamo neka od jela sa onih pijadestala, ja cijelo vrijeme mislim o onim kobasicama i …… Otišli smo, izabrali sto na strateškom mjestu u jednoj omanjoj luxuznoj sali popričali sa konobarom te ga onda otpratili do pijadestala sa hranom te pokazivali prstima sta će stavljati na tanjire. To se ponovilo 2-3 puta, pivo točeno, dezert štrudle, i onda dahtanje i duga šetnja do hotela.

Sa Tomom sam se družio uvijek i samo na i u vezi sa poslom. Nikada privatno i u slobodno vrijeme. Privatno smo se porodično sreli kod mene kada sam ja dobio stan te jednom u njegovoj vikendici na izvoru Miljacke. Volio je muziku Zvonka Bogdana . Jednom smo iz Italije ušli u Sloveniju, zaustavili se, bilo je sunčano jutro nakon uspješnog poslovnog puta i onda prilazim Tominom autu iz kojeg se čula pjesma ”Šta sam ja u tvom životu”. Ne znam zašto to mi je ostalo u sjećanju za čitav zivot.
I onda dodje taj prokleti rat. Tomo je stanovao na Mojmilu. Zgrada je bila na liniji razdvajanja, pucalo se i granatiralo gotovo neprestano. Čuli smo se gotovo svakog dana. On je imao kancelariju kod Socijalnog, a ja u Upijevoj zgradi kod Pozorišta. Za Tomu je postajalo sve opasnije i opasnije biti u kući, na poslu ili kretati se. Jednom me nazove da kaže da već nekoliko dana nije imao vode kući. On se morao kupati svaki dan. Ja mu predložim da preseli sa porodicom u svoju direkciju. I onda, jedno jutro na poslu ”konspirativci” se oglasiše, Tomo prebjegao svojim srbima. Oko podneva nazove me Tomo sa Pala i reče, Ziko nemoj misliti da sam nas izdao. Ja sam se morao spašavati. Čuli smo se više puta i za vrijeme mog prvog boravka u Švedskoj. Jedno vrijeme je razmišljao da i on dodje u Švedsku. Nije se mogao odlučiti.
U maju 1996 godine pokušao sam se vratiti u Sarajevo. Tomo je još uvijek bio na Palama. Dogovorismo se da se sretnemo na Vracama, na liniji razgraničenja. Kada sam ga vidio srce mi se bilo steglo od tuge. Na sebi je imao pohabanu odjeću iz prijeratnih slovenačkih i njemačkih butika, nestalo je bilo one njegove sigurnosti u držanju, …. Otišli smo u neku kafanu na srpskoj strani i pili onaj najjeftiniji hemijski konjak. Pitam ga možemo li uraditi neke poslove, možemo li napraviti neki posao sa npr. Vitaminkom iz Banja Luke, ništa tako nešto nije bilo uputno, a ni moguće.
Vratio sam se kući ( majčin stan na Koševskom brdu) sa autom i probudih se, nisam znao odakle sam i kako došao, skontah da je bilo prošlo nekoliko sati od susreta sa Tomom, odoh na balkon i ugledah čitavo auto,…..
I onda jednom nakon više godina nazovem Tomin broj. Godinama nisam kontaktirao nikakvo Sarajevo, to Sarajevo je napravilo moju kćer beskućnikom sa njene nepune dvije. Dakle nazovem Tomu, javi se neki ženski glas pa onda Vesna, njegova supruga. Tomo je bio umro, bio je mlad 55 godina.